Nothing is impossible ( Neymar's ff - Croatian )

5. David

Neymar's POV

Ušao sam u hodnik i zatekao Oscara kako živčano hoda ovamo-onamo i Thiaga kako sjedi na stolcu i tipka po mobitelu. 

''Gdje su svi?'' – upitao sam začuđeno vidjevši da su samo njih dvojica tu. 

''Pa, Marc je unutra.'' – započeo je Thiago, a ja sam potvrdno zakolutao očima. ''Jessica je... nemam pojma gdje, Daniela je vani s tobom, Antonella je otišla pokupiti Thiaga s Leom, a Melissa se porađa.'' – nakesio je. 

''Jessica, gdje je ona?'' – upitao sam, pomalo uplašeno. S njom nikad nisi načisto.

''Ne znam.'' – slegnuo je Thiago ramenima, a Oscar je ubrzao hod. Podigao sam glavu shvativši cijelu priču, a zatim stavio ruke u džepove. 

''Oscar?'' – upitao sam. 

''Odjebi.'' – odbrusio je, a ja sam se nasmijao te pognuo glavu. 

''Idem ja nju potražiti.'' – rekao sam pokazavši rukom uzduž hodnika, a Thiago je kimnuo glavom. Izvadio sam ruke iz džepova i krenuo naprijed. Krenuo sam hodnikom, točnije hodao hodnicima kroz odijele koji su bili ono, potpuno prazni. A ta praznina ih je činila strašno jezivima. Znam da je ponoć i to sve, ali ne bi trebalo biti nekih medicinskih sestara, doktora? Kako god, nakon što sam pretražio te hodnike spustio sam se u prizemlje, hodajući ispred šaltera za kojim je stajala neka mala, jeziva babica. Bolnica je jeziva. Dobro, to smo već zaključili. Zaobišao sam je u širokom luku i cijelo vrijeme je pratio prijekornim pogledom. Možda je u wc-u? Pa da, žene su stalno tamo. Lagano sam otvorio vrata vidjevši da je sve prazno. Ma ovo nema smisla.

Nakon što sam pregledao cijeli hodnik, toalet i još neke odijele, odustao sam i vratio se u hodnik. Tu je napokon bilo cijelo stado na okupu. Dobro, ne cijelo... ali veliki dio. Znači, Oscar i Thiago, Antonella, Leo i Thiago i Daniela s Antonijom. Djece više nego pameti. 

''Jesi je našao?'' – upitao je Oscar zabrinuto čim me ugledao. Pognuo sam glavu i klimao. Šutnuo je nogom o pod i luđački uznemiren prošao pored mene. Uzdahnuo sam i sjeo do Lea. 

"Koliko je sati?" - upitao je pomilovavši Thiaga po kosi.

"Pet do ponoći." - zakolutao sam očima. 

"Što ako ne nađemo Jessicu prije ponoći?"

"Naći ćemo je. Nije ona Dani pa da se izgubi." - nasmijao se na moje riječi i podigao Thiaga te ga posjeo u krilo. 

"Daj, skoro je jedan sat. Koliko ona djece misli roditi?" - gunđao je Dani, a svi smo ga začuđeno pogledali. Koliko glup moraš biti da... ma ne. Ne vrijedi.

"Mislim da trenutno jedno, Dani." - kimnula je Antonella.

"Šest sati!?" - zaderao se Dani. Barem računati zna.

"Tako je." - ubacio sam se. Vratio sam pogled na mobitel i nastavio tražiti Jessicinu trenutnu lokaciju.

"Stavio si joj GPS u mobitel?" - viknuo je Leo pogledavši u moj mobitel.

"Psst." - stavio sam prst na usta. 

"Jesi li ti normalan?" - prošaptao je živčano. 

"Pa vidiš da ima koristi." - iznervano sam uzvratio. "Kod kuće je?" - upitao sam sam sebe ne vjerujući svojim očima. Toliko truda, brige, da bi ona bila kod kuće? "Idem ja do nje." - rekao sam ustavši se, a zatim namignuo Leu.

"Mislim da ti cvjećare ne rade u jedan u jutro." - rekao je. 

"Sranje." - lupio sam nogom o pod. "Ubrat ću ruže iz dvorišta." - slegnuo sam ramenima i mahnuo Leu. Taman sam se okrenuo, kada sam začuo iritantni glas iza sebe.