Nothing is impossible ( Neymar's ff - Croatian )

24. No return

Jessica's POV

Sjedila sam na kauču i s Juliom gledala film dok je mama kuhala večeru, a tata u trgovini kupovao nešto što je mami baš sad zatrebalo. Film je bio grozan. Cijelo vrijeme sam mislila na Neymara jer on uvijek gleda neke retardirane filmove.

Koga ja zavaravam? S filmom ili bez, stalno mislim na njega. U avionu me čokolada podsjetila na njega. Znam da ću vjerojatno popustiti iako ne želim. Ne mogu protiv sebe niti sa sobom. Ne mogu bez njega, a moram. Ono što je napravio mu ne mogu oprostiti. Ne mogu ni da želim. Svejedno stalno mislim na njega, stalno mi se vrti po glavi. Kao hipnotizirana sam.

''Kako je ovo tužno.'' – klimala je Julia glavom. Zbunjeno sam pogledala u TV jer uopće nisam pratila što se dešava.

''Aha.'' – klimala sam glavom.

''Ne seri! Vidiš da slave rođendan, uopće ne pratiš!'' – namrgođeno me pogledala, a ja sam podigla obrve. ''Oprosti!'' – uzviknula je i zagrlila me.

''Julia, posvađali smo se. Nije umro, nisam u tolikoj depresiji da me moraš tako tretirati.'' – kako serem. U većoj sam depresiji nego što izgledam. Odmaknula se i pogledala me pa me opet zagrlila. Uzalud. S njom ću se još više samo prisjećati i prisjećati.

Neymar's POV

[ujutro • 11h u Španjolskoj, 7h u Brazilu]

Ne mogu ovako. Ili ćemo razgovarati, ili će se ohladiti, ili ću se ja baciti s onog balkona na trećem katu. Ja–bez–nje–ne–mogu–živjeti! I točka. Ni dana, ni sata, ni minute, ni sekunde. Ne, ne, ne i ne.

Hoću je nazvati, ali mi se ne javlja. Mobitel joj je isključen. Vjerojatno zbog mene.

''Neymar.'' – začuo sam Antonellin glas. Okrenuo sam se i ugledao je kako se spušta niz stepenice. Došla je do mene i sjela na kauč nasuprot mene. ''Što misliš napraviti?'' – pogledala me.

''Ne znam. Stalno razmišljam.'' – mlatio sam rukama. Kimnula je. ''I ništa mi ne dolazi na pamet.'' – slegnuo sam ramenima i naslonio se. ''Samo... Želim da me shvati.'' – lupio sam rukama o koljena.

''Znam, ali stavi se na njeno mjesto.'' – govorila je. Bila je skroz hladna.

''Užasno joj je. Boli. Ubija. Sve znam, ali ja nisam onakav kakvim ispadam u ovoj priči!'' – počeo sam živčaniti. Ubija me što ne mogu nikome ništa objasniti jer i sam razumijem da svi imaju potpuno pravo gledati na mene tako kako gledaju, ali nisu u pravu. Uzdahnula je i prekrižila noge.

''Jesi je zvao?'' – pitala je i pogledala u svoje prekrižene ruke.

''Jesam. Zovem je cijeli dan, poslao sam joj milion poruka, ali ništa. Ili mi prekine, ili joj je mobitel isključen.'' – odgovorio sam. Kimnula je i stisnula usne. ''Pomozi mi, molim te!'' – pogledao sam je i sklopio dlanove. Prekrila je lice dlanovima i sagnula se.

''Joj, Neymar...'' – uzdahnula je i povukla dlanove do nosa. Klimala je glavom.

''Molim te, Antonella, ti to jedina možeš! Sve ću napraviti, sve. Odselit ću se na drugi kraj svijeta, prodat ću kuću, prekinut ću karijeru... Otići ću igrati za Real... Sve, sve, sve!'' – nabrajao sam i tek kasnije shvatio što sam zadnje rekao. Nasmiješila se i spustila dlanove s lica.