Nothing is impossible ( Neymar's ff - Croatian )

15. Finally out

Neymar's POV

Jessica je u bolnici već tri dana. Trebali bi je pustiti sutra ili prekosutra uz strogo odmaranje. Večeras je utakmica protiv Paragvaja. Nagovorili su me da "ne odustanem od karijere", kako Antonella kaže. Svi, svako po malo, i uspjeli su. A i Jessica igra veliku ulogu u tome svemu. Nije imala nikakvih pogoršavanja od one večeri nakon operacije. Dosta je ojačala, valjda jer ima toliku želju da napokon izađe iz bolnice. Antonella je dobila zabranu posjećivanja jer je 'napastovala' mladog, zgodnog Jessicinog doktora, dok je Leo bio tamo. Sada visi kod nje cijelo jutro dok je on na treningu. Samo moram izvući iz Thiaga čime ga potplaćuje da ne kaže Leu gdje je bio cijelo jutro. Ja sve znam iz Jessicinih priča, i također mi je zabranjeno reći Leu. 

Vozio sam se pretrpanim ulicama Montevidea vračajući se s treninga. Išao sam u hotel presvući se jer je u međuvremenu pala kiša (opet), a ja nisam imao nikakvu jaknu niti kišobran.

Došao sam do hotela za desetak minuta. Ostavio sam auto ispred hotela. Nije mi se dalo vozikati tražeći mjesto na parkingu za jedan kišobran i nazad. Izašao sam iz auta i brzo potrčao prema hotelu. Zastao sam da se vrata otvore pa uletio u predvorje. Krenuo sam prema velikim stepenicama prekrivenim crvenim tepihom kada sam začuo da netko doziva moje ime. Okrenuo sam se prema blagovaonici i ugledao Danija kako trči prema meni. Kad je prije već stigao doći do tu kada smo zajedno bili na treningu? Čim sam ga ugledao, okrenuo sam se i nastavio hodati prema cilju. Ionako će me stići, makar mi se morao uvući u prtljažnik pa me pratiti do Jessicine sobe.

''Hej!'' – uzviknuo je došavši do mene.

''Hej.'' – uzvratio sam namrgođeno.

''Kamo ideš?'' – upitao je veselo. On je uvijek veseo zapravo.

''Po kišobran, jaknu i drugu suhu majicu.'' – odgovorio sam penjući se stepenicama, a on kraj mene.

''I onda?''

''I onda kod Jessice.'' – rekao sam.

''Mogu s tobom?'' – pitao je. Točno sam znao, točno sam znao da će me upravo to pitati!

''Ne, Dani, ne smijemo narušavati mir u bolnici.'' – rekao sam i krenuo prema liftu na katu. Bio je prazan pa se odmah otvorio. Ušao sam, a za mnom i Dani.

''Ali tamo ima samo pacijenata.'' – rekao je.

''Siguran sam da bi se uklopio.'' – nasmijao sam se.

''Onda mogu?'' – nakesio se, a ja sam uzdahnuo.

''M-hm.'' – nezadovoljno sam promrmljao.

''To!'' – povikao je i podigao ruke u zrak. Zakolutao sam očima i izašao iz lifta koji se upravo otvorio. Krenuo sam prema kraju hodnika gdje se nalazila soba. Otključao sam vrata i ušao unutra, a Dani naravno za mnom.

Skinuo sam majicu i bacio je na krevet. Otvorio sam ormar i uzeo crnu, usku majicu kratkih rukava sa bijelim Nike znakom. Uzeo sam i sivu vestu i kišobran pa izašao van s Danijem. Zaključao sam sobu i stavio ključeve u džep.

Sjeli smo u auto i krenuli prema bolnici.

''Što misliš, kako će proći utakmica? Znaš da imamo utakmicu u sedam?'' – počeo je ispitivati.

''Mislim da će proći dobro i znam da imamo utakmicu u sedam, hvala na pitanju.'' – ispalio sam nakon čega je nastala tišina. ''Dani, kako si ti uspio stvoriti takvog nogometaša od sebe?'' – upitao sam. Samo je slegnuo ramenima i napučio usne. Zakolutao sam očima i nastavio pratiti cestu.