/LIAM'S P.O.V/
Predložio sam Clarissi da odgledamo neki film i zavalimo se u krevet tokom cijelog filma. No ona je napravila ručak, pa je u međuvremenu skoknula do trgovine po još jednu teglu Nutelle. Rekla je da ne može gledati film bez svoje Nutelle, a tko sam ja da joj uništim želju? Znam da je najsretnija kada drži Nutellu u rukama i priča sa mnom o svemu mogućem dok se slatko smiješi. To su mi najljepše uspomene koje smo stvorili jer se tad uživi do neba kada priča o nečemu, pa makar i o najvećoj mogućoj gluposti. A neodoljiva je takva. Uskoro začujem zvono na vratima i pomislim kako se već brzo vratila. Otvorio sam vrata i na njima me dočekalo iznenađenje. Sophia.
'Sophia?! 'Što ti radiš ovdje?'-Upitao sam. Nasmijala se i totalno je ignorirala moje pitanje.
'Vidim da nisi promijenio adresu. '-Rekla je.
Ovu kuću sam kupio s njom. Ovdje smo trebali podići obitelj, načiniti naš zajednički život savršenim dok ona nije pokupila stvari i pobjegla glavom bez obzira. Ova kuća jest puna uspomena, ali svaki dan ih potiskujem u zaboravljene uspomene.
'Naravno da nisam. Nisam imao razloga promijeniti ju niti kupiti novu. Ova mi je bila dovoljna i u njoj živim već 4 godine.'-Rekao sam. 'Zar ti ne nedostaje naše trčanje po ovim hodnicima dok smo se gađali vodenim balonima kao djeca bez obzira na godine? Ili naše zajedničko uređenje kada smo se prepirali hoće li naša soba biti krem boje ili boje lavande? Ili kada si mi pod obasipao laticama tisuće ruža kako bi me zaprosio? Zar ti to ne nedostaje?'-Upitala me.
Da možda sam napravio isto i sa Clarissom ali za nju sam znao da ona nije djevojka koja će otići od mene kada ju strah obuzme. Ona je djevojka koja će ostati bez obzira na sve.
'Ne. Ni malo mi to ne nedostaje. Istina, bila su to lijepa vremena i dobro ih se sjećati ali to je prošlost u koju ja više ne želim ulaziti.' 'Zar ne misliš da bi se od prošlosti mogla napraviti budućnost?'-Upitala me. 'Ne, jer ja svoju budućnost već imam.'-Rekao sam. 'Zar misliš da je ONA tvoja budućnost?'-Pokazala je rukom na sliku mene i Clarisse koja je stajala na stoliću u hodniku.
'Zar misliš da ćeš s njom uspjeti ostvariti ono što smo ti i ja planirali? Da ćeš naše propale planove ponovo oživiti?' 'Ne jer znam da će biti još bolji. I veći. Jer s njom imam ono što s tobom nikada nisam imao. A to je ljubav. Ti ju nikada nisi znala pružiti. Bio sam ti samo ukras koji je stajao pokraj tebe da bi privukla pozornost u javnosti. Da ti budem samo karta do slave. A ja nisam rođen da budem nečiji ukras kojeg trebaš samo kako bih ti izgledala ljepše i bolje.' Pogledala me pomalo ljutito sa donekle suznim očima dok joj je donja usna drhtala.
'Ti meni nisi bio samo ukras u javnosti. Bio si osoba koja me je uistinu voljela, a ja to nisam mogla niti znala cijeniti. Bila sam mlada, glupa...samo sam htjela pažnju i pozornost bez da sam uzvraćala ono što mi je bilo pruženo.' 'Tvoja greška. Da si tada znala cijeniti ono što si imala možda sada ne bih bila ovdje. Stajala ispred vrata nekadašnjeg života želeći ga vratiti kao da je to samo tako. A da nisi ni svjesna kako je tvoj život ovdje i sa mnom odavno završio.' 'Ali ti razumiješ da on u mojim očima nikada nije bio završen niti da će ikada biti?! Razumiješ li to?!'-Počela je vikati. 'Soph..'-Krenuo sam reći njeno ime kada se od niotkuda pojavila Clarissa.
/CLARISSA'S P.O.V/
Taman sam se vratila iz trgovine kada je na vratima kuće stajala neka viša smeđa djevojka i vikala je na Liama. Prvo sam nju pogledala zbunjeno, pa onda njega.
'Liam?'-Rekla sam. 'Lissa...'-Rekao je nekako dok se točno čulo kako mu se grlo počelo sušiti.
'Tko je to?'-Upitala sam ga. 'Ovo je Sophie...' 'Njegova bivša zaručnica.'-Ona se ubacila i ja sam ostala šokirana. Znala sam da mi je rekao za nju ali nisam se nadala da ću ju ikada vidjeti.
'Što ona radi ovdje?'-Upitala sam. 'Ništa. Upravo je na odlasku.'-Rekao je i pokazao joj je rukom da ode. Ona ga je ubila pogledom i prije nego je otišla je rekla:' Ovo nije gotovo!' Pa je pokupila svoje visoko našminkano dupe dalje od naše kuće. Pogledala sam Liama i čekala sa da nešto kaže. On me je gledao čudno i s nekakvim strahom koji je u sebi nosio ljutnju.
'Možeš li mi objasniti išta od ovoga?! Sad?!' 'Prvo uđi unutra, pa ću ti onda reći što je na stvari.' Rekao je, a ja sam ušla u kuću. 'Onda?!'-Prošao je rukom kroz kosu i duboko je udahnuo.
Ovo će biti zanimljivo.
'Ti si otišla, a ona mi se od niotkuda pojavila na vratima. Nisam ju očekivao. Nisam ni htio da mi se pojavi na vratima.' 'Što ona želi od tebe?'-Upitala sam ga i nadala sam se nekom drugom odgovoru, a ne onom koji mi se sada motao po glavi. 'Želi...želi da se pomirimo.'-Rekao je i to je bio točno onaj odgovor koji nisam htjela čuti.
'Po...po...pomiriti se?'-Izmucala sam. 'Da...ali sam joj rekao da je to nemoguće. Jer sada imam tebe. I u tebi vidim cijelu svoju budućnost. Želim ju ostvariti. S tobom.' Prošla sam rukom kroz kosu i pogledala sam u stranu. 'To su samo riječi Liame. Ne djela. Kako znam da te njen dolazak i razgovor sada nije potaknuo na razmišljanje? I na povratak onome što je do sada izgledalo izgubljeno? Što onda? Zar je sve ovo bilo uzalud? Zar smo MI bili uzalud?' Postavljala sam pitanje za pitanjem. Strah se gomilo u meni kao lavina koja bi se svaki tren trebala spustiti niz planinu. Stavio je svoju ruku na moj obraz i okrenuo mi je glavu kako bi ga pogledala u oči.
'Zar ti sebe upravo čuješ?! Zar ti čuješ kakve gluposti sada pričaš?! Njene riječi me nisu potaknule na razmišljanje jer nema se tu o čemu razmišljati. Ona je svoju priliku prokockala prije 4 godine. A ja se nemam namjeru vraćati onome što je bilo osuđeno na propast. Zakleo sam se sam sebi od dana kada sam te ugledao na vratima da ću na tvoju ruku staviti prsten. Da ću te načiniti svojom ženom jer u tebi vidim cijelu svoju budućnost. Vidim nešto što s njom nikada nisam. Dala si mi vjeru da vrijedi voljeti bez obzira na sve prepreke koje se nađu na putu. Da se vrijedi boriti za ono što misliš da je izgubljeno, a zapravo se može vratiti. Učinila si me boljim čovjekom Lissa...ona ti nikada neće biti ni do koljena.'
Gledala sam u njega dok su mi se oči punile suzama. Nisam znala što da mu kažem. Nisam mu mogla reći da se bojim priznati da ovo što mi je upravo rekao, da je to istina.
'Obećaj mi...obećaj mi da koliko god se puta ona uporno vratila, da nas neće razdvojiti. Da ćemo je se riješiti i da ćemo biti jači od nje. Samo mi to obećaj. Ne obećavaj mi ništa drugo osim toga. Za sada želim čuti samo to obećanje.'-Rekla sam brišući suzne oči koje su se samo spremale na još jedan val suza. Bilo ih je teško kontrolirati jer koliko sam ih ja pokušavala zaustaviti one su samo dolazile.
'Obećajem ti sada, ovdje i do kraja mog života... da nas ona neće razdvojiti. Moje srce pripada samo tvojem i samo za tebe kuca. Nije me briga što god ona uradila. Da li će dići cijeli grad u zrak, ubiti se ili išta slično...nije me briga. Ja znam uz koga pripadam.' Pogledala sam ga još jednom i snažno sam ga zagrlila.
CZYTASZ
Love Is A Game
Fanfiction"Ne obećavaj mi nešto za što je nemoguće dati obećanje. Samo budi tu i uvjeri me da griješim svaki puta kada mislim da ću te izgubiti."
