Love Is A Game

69.DIO

/CLARISSA'S P.O.V/

Liam je sjedio na kauču zamotan u ručnik dok sam ja uletjela u kuću blijeda kao da sam vidjela duha. Pogledao me čudno dok je prstima prolazio kroz mokru kosu.

 'Lissa? '-Rekao je. 'Hm?'-Rekla sam kratko. 'Što je bilo?'-Upitao me zbunjeno. 'Ništa samo...'-Stala sam. Pa sam prošla rukom kroz kosu i duboko sam udahnula. Htjela sam mu reći, ali nisam znala kako. Nije lako reći 'Hej Liame tvoj član benda s kojim sam bila u isto vrijeme kao i s tobom me sada zaustavio pred kućom i pokušao me poljubiti.'  To nisu nimalo lake riječi. 

'Ne znam kamo sam stavila mobitel.'-Izvlačenje u posljednjoj sekundi. 'O budalice moja ostao ti je u spavaćoj na ormariću.'-Rekao je, pa mi je prišao i ostavio mi je poljubac na čelu.
'Hvala baby.'-Rekla sam i poljubila sam ga. Taman sam krenula prema spavaćoj kada me zaustavio za  ruku. Pogledala sam ga, a on mi se smiješio. Stavio je ruku na moj obraz, a mojim su tijelom prošli trnci. Isti takav scenarij imala sam maloprije vani. 

'Prekrasna si.'-Rekao je tiše. 'Ne mogu vjerovati da još malo i bit ćeš Gospođa Payne.' Nasmijala sam se. Ovo previše slatko zvuči. 'Ne mogu ni ja pa eto...nosit ću tvoje prezime.'
'Tvoje ime uz moje prezime je prekasno. Nekako se nadopunjuje.' -Pa nije lagao.
To je istina. Nasmijala sam se. 

'Znam zar ne? Savršena harmonija u slovima.' 'Baš je... I da sam birao ime osobe koje ću ženiti...nikada ne bih pogodio u pravu metu kao što sam sad.' 'Izgleda da je bilo suđeno da mi se onaj dan pojaviš na vratima i pitaš gdje je Louis.'-Nasmijali smo se. 

'Izgleda da je. Sudbina nije birala ni mjesto mi vrijeme. Samo je znala gdje može sklopiti dvije duše u jednu.' 'A da li je znala kako u savršenu ljubavnu priču ubaciti i prošlost?'-Rekla sam, a on me pogledao nekako nedefinirano. 'Lissa..ako je to zbog Sophie...stvarno mi je žao.'-Zaustavila sam ga. 'Ne Liame...nije zbog Sophie. Nije nimalo u vezi nje nego...recimo to nekako da i meni prošlost kuca na vrata.' 'Kako to misliš?'-Upitao me ozbiljno.
Udahnula sam duboko. 

'Ne znam kako da ti to kažem. Nije lagano i ne znam...'-Rekla sam i sjela sam na kauč. Sjeo je do mene i stavio je svoju ruku na moje koljeno.

 'Ništa u vezi naše prošlosti nije lagano, ali kada prođeš preko nje, zapravo si prošao najveću borbu u svojem životu.' Što ako ju neki od nas ipak nisu prošli? Proletjelo mi je glavom. Udahnula sam još jednom duboko.

 'Maloprije...Harry me zaustavio pred kućom.' -Ušutio je. Oči su mu se povećale, a njegovi otkucaji srca su bili toliko glasni i brzi da sam ih čula kako odzvanjaju u kući. Samo da ne reagira previše burno. Ne znam kako ću ga onda uspjeti smiriti.

/LIAM'S P.O.V /

Sjedio sam do nje dok je moja ruka bila na njenom koljenu. Srce mi je kucalo kao ludo dok mi je rekla da ju je Harry zaustavio pred mojom kućom. Što on želi od nje? Prokockao je šansu koju je imao. Neće meni sjebati moju.

 'Jesi li mu rekla da te se kani?'-Upitao sam ju i izbacio sam ju iz njenih misli. 'Jesam.'-Rekla je kratko.  'Jesi li mu rekla da si zaručena? Za mene?'-Upitao sam ju.  'Nisam stigla. Nisam stigla doći do riječi koliko je tupio po svojem.'-Rekla je. 'Što je htio od tebe?'-Postavljao sam joj toliko pitanja da ona nije znala kako bi odgovorila. 'Isto što je Sophia htjela od tebe.'-Rekla je i pogledala me nekako uplašeno. 'On me neće tako lako pustiti na miru. Jednostavno znam da neće. Bojim se. Bojim se što bi moglo biti sljedeće.'-Strah se već sada duboko vidio u njenim očima u kojima se vidjelo da treba zagrljaj. Povukao sam ju k sebi i snažno sam ju zagrlio. 

'Dok god sam ja tu... On ti se ni milimetar neće približiti.'-Rekao sam i ona se jače stisnula u moj zagrljaj.  'Znam da neće ali on uvijek nađe načina.' 'Briga me. Može ga naći još 1000 puta ali on se tebi približiti neće.' 'Nadam se..'-Prošaptala je tiho. 'Nema tu nadanja. Istina je. Ne želim da se mota oko tebe. Razbio bi mu facu tako jako da ju nikada više ne bi prepoznao.'-Rekao sam na što se ona izvukla iz mojeg zagrljaja. 

'Ne Liame..ne želim da zbog mene prljaš šake krvlju. Ne zbog takve budale. Nije vrijedno.' 'Ne Clarissa u krivu si. Baš zato jer si ti u pitanju, vrijedno je prljati šake. Pa makar i tisuću puta. Jer uskoro ćeš postati moja žena. A mojoj ženi ne smije nitko prići osim mene.' Pogledala me, pa se nasmijala.

 'Ne mogu vjerovati koliko si jebeno lud.' -Nasmijao sam se. 'Kriv sam...ali zato jer sam lud za tobom. Da nisam ti sada ne bi nosila ovaj prsten.' Primila se za njega, pa ga pogledala. Onda je pogledala u mene i nasmijala se. 

'Istina. Ne bih ga nosila, ali drago mi je da hoću.' 'I meni je drago. Jer napokon imam cijeli svoj svijet rukama, a osvojio sam ga pomoću tebe.' 'I nastaviti ćeš ga osvajati.'-Rekla je. 'Uvjeren sam da hoću dok god si ti uz mene.' 'Zauvijek.'-Rekla je. Nasmijao sam se.

 Od cure koja me odgurivala od sebe, pa do cure koja mi je sada rekla zauvijek i koja će mi ga ponovo reći uskoro...bila je trnovita borba. Ali prošavši tu borbu dobio sam sve što sam ikada želio i tražio.

 'Zauvijek.'-Rekao sam.