Love Is A Game

72.DIO

/CLARISSA'S P.O.V/

Došla sam doma i sjela sam na kauč. Tišina oko mene je bila jeziva. Nisam naviknula na ovoliku tišinu. Baš kao i ova velika kuća, ja sam unutar sebe bila prazna. Ovih godinu dana u kojima sam odvojena od Liama za mene će biti kao minsko polje. Gdje god ću nagaziti, tu ću stati na minu koja je zapravo jedna od uspomena koje smo ostavili prolazeći ovim velikim gradom. Vibracija mojeg mobitela na stolu me trza iz misli i trnci prođu mojim tijelom. Stotine misli mi je prošlo glavom tko bi ovo mogao biti i što bi mi preko telefona mogao reći. Nadala sam se da to nije maslo onih svih silnih glasova koji su još uvijek vrištali u mojoj glavi.  Drhtavim rukama sam uzela mobitel u ruke i pogledala sam na ekran. Na ekranu je pisalo Lou❤. Sva sreća da je to bio on. Javila sam se.

 'Hej Lou, što je bilo?'-Upitala sam ga. 'Kada sam stajao nedaleko od Liama vidio sam suze u tvojim očima i odmah sam znao da nešto nije u redu. Možeš li mi molim te objasniti što je bilo ?'-Rekao je.  Duboko sam udahnula i prošla sam nervozno rukom kroz kosu. 

'Teško je za objasniti.'-Rekla sam kratko. 'Molim te sis probaj mi objasniti.' -Još jednom sam uzdahnula duboko i već sam mogla osjetiti kako se suze nakupljaju u mojim očima.
'Imam taj neki osjećaj...da će se nešto loše dogoditi. I ne mogu ga izbjeći jer...' 'Glasovi?'-Prekinuo me. 'Da baš oni. I svaki puta kada ih želim ušutkati, pojačaju se. Ne nestaju.
 Uporni su i samo se igraju mojom psihom kao da je neka igračka.' 'Jesi li probala odspavati? Možda si samo umorna, pa se umor poigrava tvojim mislima. Možda si te glasove samo umislila.'-Rekao je kako bi me utješio ali ja sam točno znala da to ne umišljam. Ti glasovi su stvarni. I oni ne prestaju.

'Ne Lou. Niti sam umorna niti si umišljam. Znam da su stvarni. Jednostavno znam...' 'Bojao sam se da ćeš to reći...'-Rekao je tiše. 'Znam Lou..i ja sam se bojala reći i priznati samoj sebi da su ovdje. I da su se vratili kada nisu trebali.' 'Ali proći će zar ne?'-Upitao me. 'Nadam se...'-Rekla sam tiše. 'I ja se nadam. Jer znam kakva si bila prije kada su glasovi ubijali tvoje misli. Ne želim da ti se ponovi prošlost.' 'Ne želim ni ja. Pokušavam ju baciti daleko iza sebe i dozvoliti si malo sreće, ali imam osjećaj da ma koliko god ja pokušavala biti sretna...to mi nije suđeno. Nije mi zapisano u zvijezdama.'-Rekla sam dok mi se suza spustila niz obraz. Polako dok sam mogla osjetiti kako hladi moj vreli obraz. 

'Imaš krivi osjećaj Clarissa. Suđeno ti je da budeš sretna. Samo usput moraš proći i neke prepreke. Neke borbe. Strahove. Probleme. I onda...kada to sve prođeš, upoznaješ sreću.'-Nasmijala sam se. Ja sam svoju sreću već pronašla. Pomislila sam. 

'Ja imam svoju sreću. I ona stoji u osobi koja mi želi pružiti svijet ne shvaćajući da ona jest moj svijet.' 'A da li to tvoj svijet zna?'-Upitao me. 'Nadam se da zna.'-Rekla sam tiše. 'Dok god imaš njega i dok god u njemu vidiš sreću glasovi ti ne mogu ništa.' 'Stvarno to misliš bro?'-Upitala sam ga s nekim drhtajem glasa. 'Ne da mislim nego znam.'-Nasmijala sam se. 'Onda u redu. Ovaj, idem se istuširati braco. Sretan put.'-Rekla sam. 'Hvala sis, a ti se opusti malo pod tušem treba ti to.' 'Hoću braco hvala.'-Rekla sam i poklopila sam. 

Ustala sam sa kauča i otišla sam u sobu kako bih uzela stvari. Moji teški koraci odzvanjali su praznom kućom. Glava mi je i dalje bila prepuna vrištećih glasova koji su svakim mojim korakom bili glasniji. Pokušavala sam ih ignorirati svim svojim snagama nadajući se da će prestati.
 Barem na kratko. Uzela sam stvari iz ormara i krenula sam prema kupaonici. Skinula sam stvari sa sebe i ušla sam pod topao tuš. Voda je padala niz moje drhtajuće tijelo koje je vapilo za Liamovim dodirom. Znajući da njegove tople ruke neće biti tako uskoro na mojem tijelu ubijale su moje misli i tjerale su glasove da ne prestaju. Da postaju sve jači i jači. Sve glasniji i glasniji. I onda...rasplakala sam se kao malo dijete. Sjela sam na dno tuš kabine i nastavila sam plakati dok je topla voda padala po meni. Nisam znala kako bih se smirila i kako bi samu urazumila. A njega nije bilo nigdje da to učini za mene. Rukama sam brisala suze, ali one su samo nastavljale padati niz moje lice. Kunem se...mogla sam osjetiti kako moje srce i moja duša plaču sa mnom. A to me ubijalo. Trgalo. Lomilo. Nisam znala kako bi se zaustavila. I onda...uz plakanje su se pojavili i jecaji. Tihi, pa glasni.