Love Is A Game

90.DIO

/LIAM'S P.O.V/

Vozio sam zapadnim dijelom grada kada mi je zazvonio mobitel. Bio je to Louis. Javio sam se.

 'Da? Što je bilo? Zar ima novosti?'-Upitao sam zabrinuto. 'Ima.'-Rekao je i osjetio sam olakšanje u srcu. 'ONDA?!'-Viknuo sam glasnije. 'Zaboravio sam kako sam joj ugradio čip za praćenje u mobitel kada sam joj ga poklonio za 17 rođendan. Bila je sklona bježanju od kuće pa sam ju tako uvijek mogao naći i reći roditeljima gdje se nalazi. A i sada znam gdje je.' 'GDJE?!'-Rekao sam već iznervirano.

 'U starom skladištu nedaleko od operne kuće.' 'Skladište Yummy food?'-Upitao sam. 'Da baš to i upravo smo na putu prema tamo. 'Tko je sve s tobom?'-Upitao sam. 'Zayn i Niall.'-Rekao je. 'A Harry?' 'Njega nisam vidio od kada je završio koncert. Moguće da ju je išao tražiti.' Srce mi je kucalo sto na sat i nisam znao o čemu bi prvo mislio. 'Krenut ću i ja. Zar ne misliš da ju je valjda netko oteo?'-Upitao sam zabrinuto. 'Ne znam...u ovom trenutku je sve moguće.'-Rekao je. Znoj mi je padao niz lice, a u grlu mi je stajala velika knedla. 'Hvala ti. Nađemo se tamo.'-Rekao sam i poklopio.

Toliko toga mi se sada motalo po glavi da nisam znao u šta bi vjerovao. Što ako ju je netko oteo? Što ako ju više nikada neću vidjeti? Što s našom bebom? Što ću ja bez NJE? 

Uskoro mi se pred autom stvorio Harry i ja sam naglo zakočio. Ostao sam u šoku totalno izbačen iz takta. Stajao je ispred mog auta mrtav hladan sav crven i natečen od suza.

'KOJI KURAC HARRY?!'-Vikao sam dok sam izlazio iz auta. 'Došao sam ti pomoći pronaći Clarissu.'-Rekao je. 'Zbog čega bi mi TI htio pomoći?! RASTAVIO SI NAS! I to kasnije pokušao još bezbroj puta!-Vikao sam na njega dok se na njemu vidjelo da ga bijes izjeda iznutra. 'Želim ti pomoći jer ju volim! A ti si taj koji je imao sreće staviti joj prsten na ruku. Ali bez obzira čija ona sada bila i dalje ne bi mogao podnijeti činjenicu da joj se nešto dogodi. A i znam da ni ti to ne bi mogao podnijeti da si na mom mjestu. Zapravo prestani jebeno vikati na mene i samo sjedni u taj prokleti auto da ju nađemo!-Sada je on bio taj koji je vikao na mene i bio smrtno ozbiljan glede cijele situacije s Clarissom. 'Sjedi u auto. Znam gdje je.'-Rekao sam. 

Sjeli smo u auto i krenuli smo prema skladištu.

/LOUIS'S P.O.V/

Taman smo stigli u skladište kada se začuo pucanj. I onda još jedan. Izletjeli smo iz auta brzinom munje i uletjeli smo u skladište. Prvo što sam vidio je bila Clarissa. Bila je vezana za stolicu jakim užetom dok je na sebi imala dva pucnja. Srce mi se slomilo, a oči zasuzile. Bijes je u meni ključao na najjače i samo sam potrčao prema dvije veoma, veoma poznate djevojke.

'ŠTO STE TO POBOGU UČINILE?!'-Vikao sam, a one su ostale paralizirane. Na mene nasrnuo neki tip sav obučen u crno i krenuo me udarati. Šakama, nogama čime god je stigao. Branio sam se najbolje što sam mogao dok nije uletio Liam i skočio na njega, pa zatim i Harry. Zayn i Niall su držali ove dvije dok smo se Liam, Harry i ja tukli s tim tipom. Liam ga je udario snažno u glavu da se jednostavno srušio i pao u lokvu krvi na podu. 

'HARRY ZOVI POLICIJU I HITNU ODMAH!'-Vikao sam dok sam trčao do Clarisse. Odvezao sam ju, a ona je još donekle bila pri svijesti, no gubila je puno krvi. Skinuo sam majicu sa sebe kako bi zaustavio krvarenje na njenom trbuhu. 'U redu je sis, braco je tu. I dečki su tu. Samo ostani na životu.'-Govorio sam dok sam držao ruku sa krvavom majicom na njenom trbuhu. Suze su padale niz moje lice kao nikada u životu dok mi se tisuću toga motalo po glavi. Nisam mogao prestati razmišljati o tome kako ju sada mogu izgubiti. 'L...L...Lou..'-Začulo se tiho iz njenih ustiju. 'Da? Da sis što je?'-Imao sam osjećaj kako će mi srce puknuti kada sam ju gledao ovakvu. Nikada nisam mislio da ću ju vidjeti na rubu života i smrti. Bar ne tako rano i brzo.

'R...r...reci L..L...Liamu da ga...v...v...volim..'-Nekako je izustila dok je Liam brže bolje dotrčao do nje i uhvatio ju za ruku. 'Ljubavi ja sam. Ovdje sam. Volim i ja tebe ali molim te ostani pri svijesti. Molim te... Trebam te još.'

Nije mogao smiriti suze koje su padale niz njegove obraze. Podigao joj je glavu dok su ga njene smeđe oči jedva gledale. Maleni osmijeh je bio na njenom licu i činilo se kako su ovo njene zadnje snage koje je iskoristila za to da mu pokloni još jedan osmijeh prije nego ode. Da je se sjeća kada bude ležao sam na onom krevetu gdje je ostao njen miris i pramenovi njene duge smeđe kose.

'Znam da ćeš biti u redu. Ti si borac Lissa. I uvijek ćeš biti...'  -No...moje riječi nisu pomogle. Ona je polako zatvorila svoje oči i tada sam pomislio najgore. 'Lissa? Ljubavi?!'-Ostao sam paraliziran. Lagano sam ju protresao par puta, ali ništa. Ni trzaj ni izdisaj. Apsolutno ništa. Njena ruka je ostala u mojoj. Topla kao i uvijek. Nisam se mogao pomiriti s činjenicom da je ovo možda zadnji put da ju držim za ruku. Jednostavno nisam. Ali je onda stigla hitna. Nadao sam se da će ju uspjeti spasiti. Podigli su ju sa stolice i stavili u ambulantna kola. Omotali su joj trbuh kako ne bi iskrvarila do kraja i pozvali me unutra kao i Louisa. Nisam ispuštao njenu ruku, a Louis je s druge strane neutješno plakao iznad nje. Nikada ga nisam vidio da tako plače. Mogao sam osjetiti kako ga boli i duša i tijelo. Mogao sam vidjeti tu bol koju je jedva izdržavao. Nisam ni ja bio ništa bolji ali sam se trudio biti u redu. Za oboje.

Stigli smo u bolnicu i liječnici su ju odmah odvezli u operacijsku salu. Rekli su da ima šanse preživjeti samo ako nisu zakasnili i ako rane nisu dubinske. Ali s obzirom na količinu izgubljene krvi, šansa je prilično mala, no moguća. Ja sam sa Louisom ostao sjediti u čekaonici dok sam samo molio Boga da preživi. Da mi ne uzme moju malenu. Taman su nam stvari počele izgledati sjajno i taman je na sebi nosila osmijeh koji se ne može opisati riječima. Niti onaj sjaj u njenim prekrasnim očima kada je saznala da će postati mama. I onda ju zadesi ovo... Na sva moguća sranja koja je prošla kroz život još je morala i ovo. Ni kriva ni dužna.

'Liam?'-Louis me trza iz misli. 'Da?'-Upitao sam natrag tiše dok sam buljio u jednu točku na podu. 'Misliš li da će ju moći spasiti?'-Upitao me slomljenim glasom. 'Nadam se. Jer ja nikada ne bi mogao preboljeti da ona umre. A vjerujem da ne bi mogao ni ti.'-Rekao sam. 'Naravno da ne bi. Sestra mi je. I uz El ona mi je sve šta imam na svijetu. I ako bi nju izgubio...nikada se ne bi oporavio. Uvijek bi mi nedostajala... one naše svađe i prepiranja. Svi oni njeni zagrljaji i blesave face koje pravi kada se ljuti ili svađa. Svo ono njeno neovisno ponašanje i izigravanje toga da ima snagu cijelog svijeta. Što joj zapravo i ide.'-Rekao je i suza mu je pala niz lice. 

'Ona i ima tu snagu u sebi. Vidio sam ju bezbroj puta na njoj i u njenim očima. Osjetio u njenom držanju i čuo u njenom glasu. A to ne može svatko... Zato i jest toliko posebna.'-Louis se sitno osmjehnuo. 'Samo da budeš dobro sis...samo to..'-Rekao je tiše. Dok sam ja naslonio glavu na zid i čekao.