Love Is A Game

94.DIO

/LIAM'S P.O.V/

Vratio sam se sa sastanka sa Simonom i ugledao Lissu kako spava na kauču pokrita svojom najdražom dekicom. Došao sam do nje i prošao sam rukom po njenom mekom obrazu. Osjetio sam kako se trgnula ali se nije probudila. Gledao sam u nju jedno vrijeme i pitao samog sebe kako se baš meni toliko posrećilo. Uskoro sam vidio kako su u mene gledala dva velika smeđa oka. Maleni osmijeh je stajao na njenom licu, a obrazi su joj se zarumenili.

'Jesam li ti ikad rekla koliko je jezivo kada buljiš u mene dok spavam?'-Rekla je sa smiješkom. 'Nisi, ali sad znam. Makar...i da je ne znam koliko jezivo i dalje te volim gledati kako spavaš. Izgledaš mirno i spokojno, ali uz to i prelijepo. Doslovno se vidi kako tvoja nemirna duša miruje.'-Rekao sam uzvraćajući osmijeh. 'Tvoji komplimenti svakim danom postaju sve bolji i bolji. Ali malo istine ne bi škodilo.'-Rekla je i zbunila me. 'Kako to misliš?'-Upitao sam zbunjeno. 'Možeš mi reći kako izgledam raščupano i rastreseno dok spavam, neću se naljutiti. Oduvijek mi je bila draža istina od laži.' 'Ako misliš da je ovo što sam ti rekao laž, onda nikada prije nisi čula niti dobila komplimente koje zaslužuješ.'-Rekao sam.

Ušutjela je i ponovo se nasmijala.

'Draži su mi poljupci od komplimenata.'-Rekla je i poljubila me. 'Znam i meni su.'-Rekao sam, a ona me nastavila ljubiti. Nakon nekog vremena je odvojila svoje meke usne od mojih i pogledala me. Kunem se, u tim očima se vidi više ljubavi nego u bilo kojem živom biću koje nastanjuje ovaj planet.

'Nikada neću shvatiti koliko mi je zapravo dugo trebalo da nađem nekoga kao što si TI. I da mi daje do znanja kako sam bitna uloga u njegovom životu. Čak i nakon svih sranja koje smo proživjeli.' 'Bez obzira na sve što nas čeka u budućnosti, a što se dogodilo u prošlosti, uvijek ćeš biti bitna uloga u mojem životu. Jer znam koliko ti ljubavi zaslužuješ. I koliko trebaš nekoga da ti bude suputnik u svemu. A ja se trudim to ti i biti. Svakim danom.'-Rekao sam, a ona me snažno zagrlila.

/CLARISSA'S. P.O.V/

Da sam znala što me svih ovih godina čekalo ovdje, davno bih otišla od doma i došla ovdje. Jer imati ovoliko sreće, ljubavi i pažnje u jednom ljudskom biću ne bih našla da sam ostala u Parizu. No jedno pitanje me mučilo. Moji cijeli sustav razmišljanja je spao na to jedno pitanje. Nisam znala da li bih da izgovorila ili samo se nastavila jezivo smiješiti kao da u meni rastu ružičasta polja ruža. Ali ovo je ipak bilo jače od mene.

'Da li ponekad razmišljaš o tome kako bi bilo da se ovo nije dogodilo?'-Upitala sam ga i vidjela sam kako je osmijeh pretvorio u zabrinutost. 'Koje točno?'-Upitao me. 'Ovo sve. Ali najviše ti i ja.'-Rekla sam. 'Zar imaš neke sumnje u vezi nas? I u vezi toga što nas čeka u budućnosti?' 'Naravno da ne. Za to mi se nikad nije budila sumnja. Samo sam pitala ono što mi je sada palo na pamet.'-Rekla sam. 'Ali od svega mogućeg, baš to? Kako je do toga uopće došlo?'-Upitao me sa nekim strahom u glasu. Onim strahom u kojem imaš osjećaj da ćeš baš sad, u ovom trenutku izgubiti sve što ste gradili zajedno. I kako će se sve srušiti sa samo jednom riječju.

'Harry je bio tu.'-Rekla sam tiše i spustila sam glavu. 'I?'-Upitao me nervozno. 'Ništa. Samo smo razgovarali. On je rekao neke stvari, ja sam rekla neke stvari makar je uvijek ista priča svaki naš razgovor ali b..'-Prekinuo me staveći ruku na moje usne.'

Sve je shvatio pogrešno. Budalica moja mala, ne razumije moje komplicirano razmišljanje. A planira me oženiti.

'Nisam ga potvrdila. Nije tako ni trebalo ispasti. Nego sam s time htjela reći da je naša ravnoteža jača nego taj vrtlog emocija. S njime je ravnoteža narušena ali s tobom...čak i nakon toliko sranja koja su nam se događala i uzdrmavala nam svjetove, ona je još uvijek tu. Malo slabija nego što je bila, ali bitno da je tu. Zato ti kažem sad...tu nema straha. Tu nema osjećaja prema drugoj osobi. Tu su samo naša dva svijeta koja su se našla. Nakon godina i godina čekanja.'-Obrisao je suze sa svojih obraza i samo me zagrlio.