Love Is A Game

92.DIO

/CLARISSA'S P.O.V/

Ležala sam u krevetu dok je Liam otišao obaviti neke stvari vezane uz nastupe. Ja sam ostala sama u sobi premotavajući u glavi Liamove riječi. 'Ozljede su bile preteške...I s obzirom na svo ono obilno krvarenje jednostavno si izgubila dijete.'-Te riječi su mi odzvanjale u ušima. Imala sam osjećaj kao da sam mrtva iznutra. Kao da se od ovoga nikada neću oporaviti ma koliko god ja to htjela. Ovo je bio neopisivo bolan osjećaj koji mi je parao utrobu. Srce mi je bilo smrvljeno. Koliko sam samo jako htjela to dijete...Bila sam oduševljena tom idejom mame kao što je i Liam bio oduševljen idejom da postane tata. I onda nam se dogodi ovako nešto...ne mogu vjerovati... Suza mi je pala niz obraz, ali sam ju brzo obrisala. Nitko ne smije vidjeti da plačem. Makar bi se najradije samo stisnula u položaj fetusa i plakala cijeli svoj život koliko jako ovo boli. Zajebi ti sve ono šta se dogodilo prije za što sam mislila da nanosi jaku i veliku bol, ovo je do sada najjača bol koju sam ikada osjetila i nijedna stvar prije joj nije ravna. Vjerojatno bi lakše podnijela bol od ponovnog ispucanog metka nego ovo.

'Sis..'-Tih, miran muški glas me trza iz misli. Okrećem glavu prema vratima i vidim kako je u sobu ušao Louis. 'Hej.'-Rekla sam tiše sa sitnim osmijehom. Došao je do mog kreveta i zagrlio me. 'Kako se osjećaš?'-Upitao me. 'U redu sam valjda. Malo me boli trbuh od šavova, ali inače sam stvarno u redu.'-Rekla sam, a on se sitno nasmijao. 'A psihički kako se osjećaš?'-Upitao me i na to pitanje sam ostala zbunjena. 'Kako to misliš?'-Upitala sam ga. 'Doživjela si veliki šok i veliku traumu sis...moram znati da li si psihički stabilna.'-Objasnio je. 'Jesam. Donekle. Samo...nikada u životu se nisam više bojala kao tad. Mislila sam da ću samo nestati s ovog svijeta kao da me nitko nikada nije ni poznavao.' 'Znaš da je to nemoguće. Svatko tko te poznavao sjećao bi te se pa makar ti "nestala". Nemoguće je tebe zaboraviti.'-Rekao je i nasmijao se.

/LOUIS'S P.O.V./

Gledala je u mene i sitno se smijala.
A znao sam koliko jako ju bole srce i duša. Zbog svega što se dogodilo i što ju je ubilo. Samo nisam znao kako da joj kažem da sam znao da je trudna i da sam ostao prilično razočaran kada sam to morao saznati od doktora, a ne od nje. Znao sam da je ovo škakljiva tema i kako ću ju ubost u veoma osjetljivu i bolnu točku, ali morao sam znati razlog zbog čega mi nije rekla.

'Sis...'-Počeo sam. Vidjela je kako mi se izraz lica mijenja i znala je kako nešto nije u redu. 'Da?'-Rekla je tiho. 'Zašto mi nisi rekla da si trudna?'-U trenu je njeno lijepo rumeno lice postalo bijelo kao snijeg. Ostala je šokirana. Paralizirana na mjestu. Gledala je u mene i na obraz joj je pala suza. Možda sam ipak trebao šutjeti. Ipak je izgubila to dijete. Krenuo sam ju zagrliti kada me ona zaustavila rukom. Ostao sam zbunjen i šokiran. Ona moje zagrljaje nikada ne odbija.

'Clarissa?'-Rekao sam. 'Nisam ti mogla reći jer nisam znala kako. Mlađa sam od tebe i vjerojatno bi mi rekao da je to pre velika obaveza za mene ovako mladu. Jedva si pristao na zaruke i vjenčanje...nisam znala kako bi još podnio vijest da sam trudna.'

Bojala se reći mi zbog moje reakcije. Razumljivo, ali nepotrebno se bojala.
Uvijek sam joj bio podrška u svemu, pa bi joj isto tako bio i u ovome. I uostalom...bilo bi dobro imati nećaka ili nećakinju da se malo ispraksiram prije svoje djece.

'Budalice mala...Podržao bi te u vezi toga. Uvijek sam te podržavao i ovo bi bila samo još jedna stvar u nizu. Ja ti ne mogu govoriti što je dobro za tebe i utjecati na tvoje odluke u tvom vlastitom životu. Ja sam tu za podršku i da te dignem kada padneš. Da te izvučem iz predubokih maštarija i da te vratim u stvarnost. Da ti budem veliki braco kada trebaš zaštitu ili samo neko kome ćeš se obratiti kada te život obori na pod. Zato sam tu. Nepotrebno si se bojala nečega na što bi ja normalno reagirao.'

Šutjela je. Gledala me dok su joj suze obasjavale lice. Plakala je. Nisam znao da li je to bilo od sreće ili tuge ili oboje pomiješano u jedno...ali znao sam da me sada treba. Snažno sam ju zagrlio, a ona je uzvratila još jače.

'Nemaš pojma koliko sam se bojala. I stvarno sam ti htjela reći ali nisam znala kako ni kada je dobar trenutak. Imala sam osjećaj kao da nikada nije bio pravi trenutak za tako veliku vijest. I to me ubijalo. Jer sam htjela da više od ičega znaš kako ćeš postati ujak kojeg bi to dijete vjerojatno obožavalo više od ičega. I koliko bi ti njega obožavao. A sada je kasno...'-Rekla je kroz zagrljaj dok sam osjetio njene suze po svojim leđima. Pustio sam ju iz zagrljaja i obrisao sam joj suze svojim palčevima. 

'U redu je. Nema veze. Nisi mi rekla, a znam da bi samo da si imala priliku. Ne uzimam ti za zlo, znaš da nisam takav. Samo ubuduće, ako se dogodi još jedno, nazovi me. Pa makar i u 3 ujutro. Reci mi. Želim znati.' Sitno se nasmijala, pa me još jednom zagrlila. 

'Znat ćeš. Ako treba i prije Liama.'-Nasmijao sam se. 'Nepotrebno. Ipak je on tata, a tata mora saznat prvi.'-Rekao sam dok se ona još smijala. Sitno ali nekako uz veću snagu. 'U pravu si.'-Rekla je i pustila me iz zagrljaja. 'Znam da ti ovo nije nimalo lako ali tu sam da ti pomognem prebroditi ovo. Samo reci. I tu sam. Pa makar bio na drugom kraju svijeta. Za svoju malenu sestricu bi svijet prošao tri puta samo da budeš dobro i da vidim kako se smiješ.'-Rekao sam. 'Hvala ti. Volim te braco.' 'I ja tebe sis.'-Rekao sam.