'Uništila si mi sve što sam trebala imati s njime. Uništila si mi sve što smo gradili kroz godine. Bio je sretan sa mnom prije tvog šugavog dolaska. Čekala sam godinama da se vratim, da vratim njega...i onda se pojaviš ti. Mala droljica koja samo vapi za pažnjom jer...nikada ju nije ni dobila.'
Sophia je stajala ispred Clarisse dok je ona sjedila na stolici usred velikog praznog skladišta čvrsto svezana. Pokušavao sam doprijeti do nje svim svojim snagama ali nešto mi to nije dozvoljavalo. Trgao sam se, lomio, pokušavao sam izaći iz kuta ogromnog skladišta, ali ništa.
Nisu me ni vidjele ni čule. A ja sam bio potpuno bespomoćan da spasim Clarissu. Znoj mi se slijevao niz lice koje je već bilo izmoreno kao i cijelo moje tijelo. Snaga mi je već bila na zadnjim trzajima, a ja nisam ni koraka napravio do nje. Osjećao sam se kao zadnji jadnik koji ne može spasiti djevojku koju voli. Uskoro je Sophia izvadila pištolj i usmjerila ga prema Clarissi. Srce mi je preskočilo par puta, a grlo mi se osušilo koliko sam vikao. Ali uzalud... I onda...začuo se okidač pištolja, pa zatim pucanj.
'Liam? Baby?'-Čujem Clarissin nježan glas kako me doziva. Budim se iz sna, a srce mi kuca kao ludo. Sav sam u znoju, a Clarissa me zbunjeno gleda. Stavio sam ruke na njene obraze i nasmijao sam se.
'Živa si.'-Rekao sam. 'Naravno da sam živa Liame. Pa kako ne bi bila?'-Upitala me zbunjeno, a ja joj nisam znao odgovoriti na to pitanje. Ne želim da zna za Sophiu i ne želim da brine oko nečega što sam si ja samo zacrtao u glavi. Kao neki ludi psihopata koji nema drugog posla nego smišljati lude priče o nekoj ludoj bivšoj.
'Nije bitno baby. Samo sam imao noćnu moru. To je sve.'-Rekao sam i sitno sam se nasmijao.
'Zar sam ja u njoj stradala?'-Pitala me uplašeno. Progutao sam knedlu i pogledao sam ju. 'Jesi. Ali zahvalan sam Bogu što je to samo bio san. ' 'A što da je bilo stvarno? Što onda? '-Upitala me iznenadno. 'Ne želim uopće razmišljati o tome jer ne želim da ti se to dogodi. Nikada to ni neću htjeti Lissa..'
Pogledala me nježno i s nekakvim strahom. Kroz njen pogled imao sam osjećaj da je u trenutku kada sam ja spavao, ona mogla vidjeti moje snove.
'Ti si jedina osoba koju ne želim izgubiti. Vezao sam se za tebe toliko snažnim lancima da ga i najveća sila svijeta ne bi mogla slomiti.'-Rekao sam. 'Zar sada razumiješ kako je meni bilo? Kada sam napokon shvatila da te volim? I da sam se vezala za tebe kao za nikada nikoga u mojem životu? Razumiješ li?'-Upitala me. 'Razumijem te Lissa..jer smo isti. Imamo iste emocije, iste strahove, iste nade i snove. Sve nas to veže u cjelinu.'
/CLARISSA'S P.O.V/
'Želim da ostanemo ta cjelina.'-Rekla sam tiše na što sam je on uhvatio moju ruku koju je krasio prsten. 'I hoćemo jer vidiš ovo?'-Pokazao je na moj prsten . 'Ovaj prsten nas drži u cjelini. I držat će nas cijeli život. Ovim prstenom sam ti pokazao da zauvijek ostaneš moja.' Pogledala sam u prsten, pa u njega. Nasmijala sam se široko i počela...
'Ovaj prsten je samo komad nakita koji drugima pokazuje da sam u braku. Da imam sve. Da imam tebe i da ne mogu umrijeti sama. Ali jedino gdje se zna da sam zapravo tvoja ...je u mojem srcu koje je povezano s tvojim. Tamo znaš da sam zauvijek tvoja. Može moja ruka biti prepuna tih prstena, može nam slavlje biti ne znam kako ogromno ali kažem ti da je ono što nosimo u srcu puno jače od onoga što nosimo na ruci.'-Rekla sam na što me on pogledao, pa u sekundi poljubio. Kao da nije imao riječi kojima bi mi uzvratio i samo je htio učiniti taj trenutak ljepšim.
YOU ARE READING
Love Is A Game
Fanfiction"Ne obećavaj mi nešto za što je nemoguće dati obećanje. Samo budi tu i uvjeri me da griješim svaki puta kada mislim da ću te izgubiti."
