Roditelji su joj poginuli pred očima kad je imala pet godina.
Bili su ljudi-vukovi. Odbačena od čopora kad ih je najviše trebala završila je u domu za napuštene djevojčice u gradu iz kojeg dolazi.
~11 godina kasnije!~
Nakon toliko vremena njezin...
Nastavio je luditi, čekala sam tamo sa njim dok se nije smirio onda je podigao kacigu koja hvala bogu nije pukla, ima par novih ogrebotina ali dobra je. Krenuli smo skupa iz kvarta prema Lukasu i Nitri ali bio je brži od mene. Daleko iznad svih ograničenja, stizala sam ga kad smo krenuli ali se ubrzo izgubio. Kratko me brinulo dali je otišao kod njih ili kod Marka a smirila sam se kad sam vidjela motor u Lukasovoj zgradi. Bio je kod njih u dnevnom, tješio ju na kauču, plakao sa njom, svi smo. Ispričala je sve čega se sjeća i osjećala sam to kao da se meni dogodilo. U jednom trenu dok je pričala me zvao Mark. Pogledala sam mobitel i u tom trenu ga bacila iz bijesa. Čulo se samo kako udara o pod i zid. Mislim da se razbio ali nisam reagirala bila sam previše ljuta. Svi su me pogledali ali također nisu reagirali. Kasnije sam vidjela da je razbijen. Svi smo ostali kod njih prespavati, bilo je kasno za otići a i nismo ju mogli ostaviti.
Sutra oko podneva sam se vratila u onu kuću nakon što sam Belita otpratila na posao. Mark me čekao u dnevnom boravku ali njegova majka je također sjedila tamo pa me samo pogledao kad sam ušla. Otišla sam na kat i ubrzo je došao za mnom.
"Tako sam se brinuo. Mobitel ti je ugašen." Zagrlio me.
"Da, razbio se." Pokazala sam ga.
"Moramo ti nabaviti normalni mobitel."
"Ma uspjeti ću ga popraviti da mogu zvati."
"Gdje si bila cijelu noć te nije bilo."
"Sa ekipom. Umorna sam, možeš li me molim te ostaviti na miru?"
"Zašto? Što se dogodilo?"
"Leylu je silovao tvoj prijatelj."
"Nemoguće."
"Jurica ako se dobro sjećam." Pogledala sam ga malo ljuto.
"Čekaj hoćeš li se sad zbog tog ljutiti na mene?"
"Ne radi se ovdje o tebi! Molim te otiđi, zbog tebe ju je upoznao."
"Ne možeš mene kriviti zbog tog!"
"Ne krivim. Osjećam se kao da je mene silovao, to mi je sestra Mark i najbolja prijateljica, umorna sam molim te odlazi." Par suza koje su mi pobjegle sam prekrila rukom.
Vidio je pa me išao zagrliti ali sam ga lagano odgurnula nedopuštajući mu to. Naljutio se i bez riječi otišao zatvorivši vrata. Obrisala sam tih par suza i legla u krevet pa odspavala.
Hoppla! Dieses Bild entspricht nicht unseren inhaltlichen Richtlinien. Um mit dem Veröffentlichen fortfahren zu können, entferne es bitte oder lade ein anderes Bild hoch.
U crnoj odjeći sam se spustila niz stepenice i sjela na motor pa se odvezla. Bila je noć pa su intenzivni mirisi šume ušli čak pod moju kacigu nakon duže vožnje. Kratko sam uživala u njima pa parkirala motor blizu ruba ceste. Sa kacigom na glavi sam hodala kroz šumu pa preskočila drvenu ogradu i nastavila preko livade do stabla usred ničega. Približavajući se prišao mi je motorist koji je bio iza drveta sa kacigom na glavi. Stavio je ruke oko mojeg vrata i počeli smo se ljubiti iako smo oboje nosili kacige. Usne nam se nisu dodirivale, samo kacige kao da ih nema.
Onda sam se probudila. Odmah sam sjela, bilo je oko 6 popodne, Vojvotkinja je grebala jedne moje traperice koje su ostale na stolcu. Nahranila sam je i otišla potražiti Marka ali ga nisam našla. Nisam skoro nikoga našla. Ni njega ni njegove roditelje, u njihove sobe ne želim zalaziti. Nikoga nije bilo u kuhinji ni dnevnoj sobi pa sam si napravila kavu. Sjela sam za kihinjski otok i pila ju mislima u snu kojeg sam sanjala.
To mjesto, šuma kao prilaz Motovom imanju. Ograda koju sam preskočila kao njihova ograda, drvo usred ničega kao da sam tamo bila. I kaciga koju nisam vidjela nigdje osim kod njega. To mora biti on ali zašto bih to sanjala?
"O ne, što ti radiš ovdje?"
"Izbjegavam tebe."
"Loše ti ide. Nemoj piti tu kavu pre skupa je za tebe. Nije to kava za siromašne, samo je ozbiljni ljudi i gosti piju."
"Boli me briga koja je kava. Nije li tužno što ste me udomili a i dalje sam sirotinja kao što sam i bila. Samo živim u lijepšem domu." Nasmiješila se pa rekla.
"Dobro si to rekla moram ti priznati. Udomljena si. Kao pas." Nasmijala se gledajući me.
Pretvorila sam se u vuka i počela režati na nju ljuta. U to je došao Mark. Pogledao je i nju i mene pa sam se pretvorila u čovjeka i zamolila ga može li mi posuditi svoj mobitel. Posudio mi ga je. Zvala sam Leylu i pričala sa njom u sobi. Javila se uplakana, ostala je sama u svojoj sobi i nije mogla obuzdati suze. Smirivala sam ju dok nije prestala pa sam predložila da dođe na posao. Ne da radi nego da mi pravi društvo, da se makne od doma, ne smije biti sama a kod kuće je isto kao da je sama. Doći će. Prekinula sam poziv i otišla se spremiti za posao. Dok sam tražila ključeve od motora je došao Mark.
"Ljutiš li se na mene?"
"Ne."
"Sigurno?"
"Nemam sad vremena. Ne ljutim se, žao mi je što je tako ispalo, znam nisi ti kriv što se to dogodilo." Približio mi se i privukao me sebi.
"Meni je žao što te to muči."
"Kako ne bi?"
"Žao mi je tebe."
"A Leyle ti nije žao?"
"Nisam tako mislio..." Krenuo se izmotavati na što sam izašla iz njegovih ruku i pronašla ključ.
"Nikome ne smiješ reći za to."
"Dobro. Ljutiš li se sad?"
"Da."
"Zašto nisam ništa rekao?!"
"Ovo me muči, to je moj problem ne tvoj zato ako me ne možeš umiriti nemoj ni pokušavati. Da je bar mene silovao. Bilo bi mi lakše."
"Nemoj to govoriti. Nikad više!" Ozbiljno se zaderao a ja sam samo otišla.
Leyla je došla sa Kovuom na plažu a ja sam pazila na njih. Poslije smjene sam im se pridružila a kasnije je k nama došao i živčani Lukas.
"Zašto si ti tako živčan?"
"Ma jedna cura me izbjegava."
"Malek?" Pitala je Leyla.
"Možete li se praviti da nije očito?" Kimnule smo.
