Roditelji su joj poginuli pred očima kad je imala pet godina.
Bili su ljudi-vukovi. Odbačena od čopora kad ih je najviše trebala završila je u domu za napuštene djevojčice u gradu iz kojeg dolazi.
~11 godina kasnije!~
Nakon toliko vremena njezin...
Kad ju je zavezao ništa mu nisam rekla. Nizra je odmah gurnula Malek na Lukasa i rekla sa se želi voziti sama na bratovom motoru pa ona nije imala izbora.
Srce mi je treperilo od straha. Ne zbog Marka sa kojim se nisam vozila ovako brzo u noći nego zbog Leyle i Belita. Popili su namjerno jer ih oboje muči to što joj se dogodilo. Divljali su a mi smo ih sustizali. Samo sam se nadala da će sve biti uredu, da nedaj bože se zabiju u nekoga, krivo skrenu, trenutno nisu emocionalno i psihički stabilni.
Lukas se na neko vrijeme odvojio od nas ali nas je sustigao kad se vratio. Vratio se bez Malek. Odmah sam vidjela i znala da ju je odveo kući. Mislila sam da bi i ja trebala Marka odvesti ali sam bila previše zabrinuta za ovo dvoje da bi ih ispustila iz vida. Kad smo stali na parkiralištu skinula sam kacigu i izderala se na njih gotovo u suzama.
"Jeste li normalni?! Oboje ste nestabilni što ako se nešto dogodi?" Mark me jače zagrlio.
"Oprosti." Rekao je Belit. Pogledala sam Leylu ali ona nije ništa rekla.
"Trebali bi krenuti doma." Predložio je Lukas. Kimnula sam.
"Vi idite ja ću se još malo provozati." Rekla je Nitra.
"Sigurna si da možeš sama?" Pitao je Lukas a ona je kimnula. Onda smo krenuli kućama i ubrzo se razišli.
Kad smo došli u onu kuću smo šutjeli i napokon me pitao jesam li uredu tek kad smo ušli u moju sobu. Samo sam kimnula i išla se spremiti za spavanje. Zadržala sam se u kupaonici i malo se isplakala. Alkohol koj smo popili poslije večere i mladi mjesec čine svoje. Kad sam se vratila u sobu ležao je na mom krevetu i tipkao po mobitelu. Već se spremio za spavanje. Legla sam pored njega i naslonila se na njegovo rame prebacivši ruku preko njega. Poljubio me u čelo i nastavio tipkati a ja sam ionako ubrzo zaspala.
Ujutro sam se digla da odem do kupaonice i čula kako me netko treba na vratima kuće. Mark je još spavao. Bilo je 8 ujutro. Spustila sam se i vidjela Henu i Sašu. Rekla sam joj da mi je to prijatelj pa je otišla.
"Što radiš tu?"
"Ne javljaš se."
"Da razbila sam mobitel."
"Došao mi je Noel. Želi da odemo sa njim na kavu."
"Nisi mi mogao poslati poruku?" Uspaničeno sam pitala, nisam htjela da ga Mark ili Zumba vide.
"Nemaš mobitel."
"Sorry, molim te idi, nije vrijeme ni mjesto za ovo."
"Neću ići, nazvati ću ga da se nsđemo."
"Dobro, čekaj me na uglu ulice ali odlazi odavde odmah, doći ću samo da se spremim."
"Do tad ću ga nazvati." Rekao je i otišao. Pogledala sam dobro dali nas je netko čuo ili vidio i kad sam se uvjerila da nije otišla u sobu.
Tražila sam stvari kad se Mark probudio. Nisam ga čula nego me malo uplašio kad su me zagrlile njegove ruke sa leđa.
"Jutro ljepotice. Gdje ćeš ti?" Pitao je još pospanim glasom.
"Idem sa Belitom, moramo nešto obaviti."
"Ovako rano?" Zjevnuo je.
"Nije toliko rano. Samo ti spavaj."
"Hoćeš se brzo vratiti?"
"Ne znam koliko ćemo se zadržati." Kimnuo je i vratio se u krevet.
Spremila sam se, nahranila Vojvotkinju i otišla tamo gdje me čekao Saša. Rekao je gdje se nalazimo sa Noelom pa sam se vratila po motor jer mi ne pada na pamet ići do tamo busom.
¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
Dovezli smo se do melenog kafića na drugom kraju grada i pronašli Noela.
"Drago mi je da ste oboje došli."
"Jedva sam pronašla ovo mjesto."
"Živim u blizini mogao sam te ja navoditi." Rekao je Saša.
"Da ovom obiteljskom okupljanju priključimo i tvoju obitelj?" Pitala sam ogorčeno.
"Saša, imaš obitelj?" Pitao ga je.
"Da. Usvojio me jedan bračni par i postao sam član njihove obitelji, sada sa curom gradim svoju. Čekamo blizance." Rekao je ponosno a ja sam okrenula očima.
"A ti Toni?"
"Leyla i Belit proživljavaju razne slomove, Nitra je nedavno saznala da je trudna, brat joj je umro, njegova djevojka je alkoholičarka u depresiji, Lukasu je krenulo kao treneru."
"Koliko dugo živiš u čoporu?"
"Oko mjesec dana."
"Usvojili su te?"
"Jesu. Nismo li već pričali o tom?"
"Sad pričamo svi zajedno. Koliko dugo moraš živjeti sa njima?"
"Do 18-tog rođendana. Osim ako me se ne riješe."
"Kad su vaši roditelji poginuli ja sam jedini od obitelji i iz čopora bio na sprovodu. Jedini sam ga i platio. Skupo me došlo, htio sam da imaju sprovod kakvog zaslužuju." Izvadio je maleni foto album i stavio na stol.
Uzela sam ga u ruku i na prvoj strani vidjela sliku 2 križa sa njihovim imenima pa sam ga odmah zatvorila i odmaknula od sebe. Nisam to mogla gledati.
"Zašto nitko iz čopora nije došao?"
"Nitko ih nije volio. Vaši su roditelji živjeli svoj život, voljeli su biti vukovi, voljeli su ljude, pomagati drugima i nisu marili za pravila stvorena u čoporu."
"Kakva pravila?"
"To sad više nije bitno."
"Živim u tom čoporu!" Oštro sam ga podsjetila.
"Naši roditelji su umrli kad je imala 23. Prvo tata pa mama od tuge samo godinu dana nakon. A vašem ocu kad je imao 14. Imao je samohranu majku i poginula je na planinarenju. Brinuli su o njemu njezina sestra i muž ali se nije osjećao prihvaćenim jer su imali svoju djecu i kao tinejđer mu je tragedija obilježila život. Čopor nije prihvatio ni njegovu majku kad je odbila reći čije je dijete, vjerojatno nije iz čopora a možda i je ali nije željela reći, podizala ga je sama. Nisam siguran ali mislim da mu nije nikad rekla ko mu je otac. Nisu je prihvaćali, nisu prihvaćali ni njega a kad su se vaši roditelji zaljubili u Huelvi nisu prihvaćali ni vašu majku."
"Zar se nisu upoznali u Huelvi?" Pitala sam.
"Ne, poznavali su se iz čopora. Čopor je organizirao putovanje za mlađe članove jer je te godine nekoliko njih napunilo 18 godina."
