Vučica krvi, osvete i ljubavi🔛

Za sreću se plača cijena✅

Ja- "Želim odgovore! Zašto nam to radiš? Koliko ti nije stalo do nas."

Mama- "Daj mi ključ!"

Hrvoje- "Idite djeco gore u sobu."

Luka- "I ja?"

Hrvoje- "Kako želiš." Luka je kimnuo i ostao sjediti a Hrvojevi sinovi su otišli.

Ja- "Sad reci, kad su oni otišli."

Mama- "Toliko sam se napatila da vam napravim lijepi život. Vaš me otac ostavio u dugovima, radila sam godinama bez dana odmora da vam priuštim pristojan život!"

Ja- "I u čemu je sada problem?!"

Mama- "Ne mogu u istoj kući živjeti djete alergično na psa i pas. Sjedni tu i da nađemo rješenje napokon."

Ja- "Imam ja reješenje, neka odu odakle su došli. Ali neće zar ne? Jer nisi kupila kuću sa ovoliko soba za nas 4." Zatvorila je oči što je meni bio potvrdan odgovor.

Mama- "Kako da s tobom uopće razgovaram o tome kad tako brzo planeš? Kao tvoj otac. Ništa ti se ne može reći." Sjela sam.

Ja- "Ako želiš da Todo ode iz ove kuće odlazim i ja. Makar živjela od skupljanja boca. Moje jedino rješenje je da tvoj dragi i njegova dječurlija odu."

Hrvoje- "To se neće dogoditi. Želimo biti velika sretna obitelj a ovo se mora riješiti na drugi način."

Mama- "Može li živjeti kod neke moje prijateljice?"

Ja- "Tvoje prijateljice su u drugim državama gdje smo živjeli."

Mama- "Možemo ju smjestiti u hotel za pse. Možeš ju posječivati."

Ja- "Rekla sam da ako ona ide idem i ja!"

Luka- "Morate naći drugo rješenje. Zar tvoj sin ne može piti ljekove?"

Hrvoje- "Davati tako malom dječaku tolike količine ljekova nije humano!"

Ja- "A humano je što nas se pokušavaš riješiti ili što si ju pokušao ubiti?"

Hrvoje- "Da je nema nebi bilo ni problema."

Ja- "Ne, da nema vas koji ste mislili samo na sebe nebi bilo problema." Pogledala sam majku.

Mama- "Voot. Nemam obitelji ni prijatelja kod kojih možeš živjeti."

Ja- "Znam. Pa me jako zanima gdje ćete s nama." Naslonila sam se na stolac i gledala ih.

Mama- "Ne želim da se razdvajamo." Zajecala je i zaplakala.

Ja- "Toliko ste mi muke nanjeli da je to najbolja opcija."

Hrvoje- "Pa dobro ali gdje bi ti išla?"

Ja- "Što dalje od vas po mogućnosti."

Luka- "Možeš iznajmiti stan u gradu. Možda blizu škole, nije to daleko od tu."

Mama- "Nemože, maloljetna je, razdvajanje ne dolazi u obzir."

Ja- "Onda Hrvoje i dječurlija odlaze." Mama i Hrvoje su se pogledali.

Mama- "Moram razmisliti."

Luka- "Kakva su ovo sranja? Moraš razmisliti hoćeš li zadržati kćer ili dečka. Isuseee." Ustala sam i otišla iz kuće.

Samo neka ona razmišlja, svojim ponašanjem mi je dovoljno rekla. Ja se danas više u tu kuću ne vraćam. Sporo smo hodale i nekoliko puta smo sjedile i odmarale. Do zalaska sunca smo došle do plaže u blizini koje radi Alvaro. Dok smo dolazile sam mislila da je to dobra ideja. Ko bi mi pomogao ako ne on. Ali što sam bila bliže njegove radionice to mi se manje išlo unutra. Mislila sam, što će reći i što da mu uopće kažem. Možda ima i svog posla, nekako sam odustala i sjela sa Todo na plažu. Razmišljala sam kratko gledajući u zalazak sunca na moru.
Sjetila sam se njegovih očiju i kako me gleda. Sviđaju mi se, svijetlo plave lijepo pristaju na njegovoj svijetloj koži. Što ću sad sa sobom? Gdje da idemo, mislim da se moram zaposliti, jao zaboravila sam na Todo. Upravo sam se sjetila da mora jesti i žedna je sigurno, ne može se patiti zbog moje tvrdoglavosti i svađanja sa svijetom. Ustala sam i krenula prema radionici a ona je polako krenula za mnom. Čula sam kako me netko zove i pogledala na lijevo prema plaži. Bio je to Alvaro. Prilazio mi je u kupačem, bez majce, osjećala sam se glupo, stajala sam tamo i gledala ga i čekala da dođe do mene.

Ja- "Ej." Rekla sam kad je došao dovoljno blizu da ga mogu mirno pozdraviti.

Alvaro- "Što ćete vi ovdje? Mislio sam da si kod kuće."

Ja- "Otišla sam od kuće, ne želim se danas tamo vratiti."

Alvaro- "Zašto? Što je bilo?" Lagano se zabrinuo.

Ja- "Ma komplicirano je. Posvađali smo se i uskoro ću vjerojatno odseliti od tamo."

Alvaro- "Gdje ćeš odseliti?" Nije vjerovao u to što sam govorila.

Ja- "Ma pusti mene. Znaš li gdje je u blizini trgovina?" Pogledala sam Todo.

Alvaro- "Budi tu sa njom."

Ja- "Ne, mogu sama. Vrati se ti što god si radio."

Alvaro- "Samo plivanje, ništa važno, odmah ću doći."

Rekla sam da ne mora ali je već krenuo. Viknula sam za njim da mu bar dam novce pa je hodajući prema tamo prstom po zraku mahnuo da ne želi novce.
Sjela sam na pijesak pored Todo, onakva očajna i na rubu suza. Sjedila sam neko vrijeme pa se zapitala gdje je jer ga dugo nema i okrenula se da ga možda vidim kako dolazi. Na moje iznenađenje hodao je po cesti i dolazio prema plaži sa vrećicom u ruci u razgovoru sa nekom curom gotovo njegove visine. Prešli su cestu i tu su se zagrlili pa razišli i krenuo je ovamo pa sam brzo okrenula glavu opet prema moru kao, nisam ništa vidjela, je da.

Alvaro- "Evo me, sorry što sam se zadržao."

Ja- "U redu je, nisi trebao ni ići." Sjeo je do mene.

Alvaro- "Hoćeš li mi sad ispričati što se dogodilo?"

Ja- "Ma nije važno. Izvoli novce za to."

Alvaro- "Ne dolazi u obzir da uzmem novac od tebe."

Ja- "Ma daj ne zezaj me."

Alvaro- "Neću ga."

Dali smo Todo da jede i pije, bila je žedna, radili smo to u tišini. Meni nije do ničega. Mrak je skoro pao a i ja sam već umorna. Pokušavam zijevati u sebi ali mislim da je očito da jedva čekam da zaspem.

Alvaro- "Umorna si."

Ja- "Ma uredu sam."

Alvaro- "Ne nisi, vidim to."

Ja- "Jesam."

Alvaro- "Vidjela si moju sestru. Maloprije."

Ja- "Aha." To mu je bila sestraaaa, nebi nikad pogodila.

Alvaro- "Bila je u radionici pa ide doma."

Follow me za još💗