Roditelji su joj poginuli pred očima kad je imala pet godina.
Bili su ljudi-vukovi. Odbačena od čopora kad ih je najviše trebala završila je u domu za napuštene djevojčice u gradu iz kojeg dolazi.
~11 godina kasnije!~
Nakon toliko vremena njezin...
Kasnije ujutro me probudila Skarlejt glasnim prolaskom pored moje sobe. Htjela sam nastaviti spavati ali dva uha i dva oka koja su me gledala sa rube kreveta mi nisu dala da nastavim spavati. Maca me cijelo vrijeme hvatala za nožne prste.
Od kad je ovdje napokon sam pomislila da ne znam što ću sa njom a vjerojatno je treba i sterilizirati, očistiti od parazita, cijepiti. To je nešto za što trenutno neću imati novca.
Čula sam kako me Skarlejt zove. Zvala me nekoliko puta pa sam morala ustati. Uzela sam prvu vestu koju sam dohvatila dužu od guzice i izašla iz sobe pa se spustila s kata a ona je stajala pred otvorenim vratima kuće i dozivala me kao malo dijete mamu.
Ja- "Što se dereš kao debil?"
Skarlejt- "Stiglo je nešto za tebe." Zlobno se nasmiješila i otišla.
Pred vratima je bio stariji dostavljač pozdravila sam pa je pitao kako se zovem i jesam li naručila paket. Bile su to narukvice koje sam naručila prije nekog vremena. Već sam i zaboravila na njih. Naručila sam ih dok sam imala novca. Nasmiješila sam se i zamolila čovjeka da pričeka pa otišla u sobu po zadnje novce koji su mi ostali. Osim za paket morala sam dati nešto sitno i njemu za kavu, tako sam odgojena. Dala sam mu, potpisala papir, dobila račun i to je bilo sve. Skarlejt me blijedo gledala pa sam ju ignorirala. Vratila sam se u sobu tužna jer mi je ostalo jako malo novca a plaća je za oko 2 tjedna.
Ali narukvice su lijepe. Od svake narukvice ide donacija za jedno ugroženo područje u svijetu. Neke su za deveće, životinje, ljude, čišćenje od plastike i drugi ciljevi. Jedva ih čekam pokloniti ekipi. Ali ne znaš što ću sa ovom za Alvara. Njemu ju ne mogu dati.
Iz misli me ponovno istrgnula Skarlejt koja stalno hoda vamo tamo po katu i glasno priča na mobitel. Spremila sam se i krenula van ali nisam mogla naći Marka u njegovoj sobi a ni negdje drugdje u kući pa mi je prolazeći 100-ti put kroz dnevni palo na pamet da pitam Skarlejt koja je tamo sjedila gdje joj je brat. Kad sam se okrenula da je to pitam vidjela sam kako sjedi na kauču i na stoliću u dnevnom reže sapun i to snima za društvene mreže. Okrenula sam očima i odustala pa izašla iz kuće sa kacigom u rukama.
Sjela sam na motor i brzo poslala poruku Leyli možemo li se naći. Ne znam jeli odgovorila poslala sam poruku i krenula.
Našla sam se sa njom i Kovuom u gradu. Kratko samo pričale, htjela mi je pomoći sa troškom kod veterinara za macu ali sam odbila. Kad smo se pozdravile otišla sam nazad do motora i cijeli se dan vozila po gradu i oko njega. Jedino gdje nisam željela proći je kroz jedan kvart i preko meni dobro poznatog mosta. Ali u vožnji malo sam se pogubila i prošla njegovim kvartom. Pokušala sam ne obraćati pažnju i samo tuda proći.
¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
Tako sam se vozila dok nije bilo vrijeme za Lukasovu utakmicu. Došla sam prva od ekipe tamo i čekala ih. Lukasa smo vidjeli tek kad je sa svojom momčadi izašao na teren ali smo bili na tribini iza njega pa on nas nije vidio do poluvremena. Nasmiješio se iako nije htio puno obraćati pažnju na nas. Prva mi je ovo utakmica i nastup pred roditeljima, mora biti profesionalan i dobar trener. Tako nam je rekao i poslje utakmice koja je završila 2-1 za njegove. Čekali smo ga pola sata ispred igrališta dok nije napokon bio slobodan za danas. Otišli smo u kafić malo dalje od igrališta da ga netko od roditelja ili djece ne vidi i nazdravili. Mark me zvao dva puta tokom dana ali sam vidjela tek kad sam se pozdravila sa ekipom i krenula kući pa ga nisam htjela zvati.
Ušla sam motorom u dvorište i parkirala pa primjetila nepoznatog čovjeka kako stoji ispred kuće i gleda u nju. Htjela sam samo proći ali me pozvao.
"Hej ti!" Okrenula sam se prema njemu.
Ja- "Molim?"
"Živiš li ovdje?"
Ja- "Što vas to briga." Odbrusila sam.
"Ti si sigurno Zumbina kćer."
Ja- "Haha, hvala bogu ne."
"Tko si onda?"
Ja- "Siroče koje su nedavno posvojili."
"Haha, kao da bi ova obitelj ikad posvojila neko siroče." Nasmijao se u nevjerici.
Ja- "I ja bi da je tako."
"Kako se zoveš?"
Ja- "Toni."
"Toni? Moja se nećakinja zvala Toni. Sestra joj je dala ime. Još uvijek mi se ne sviđa."
Ja- "Lijepa obitelj."
"Haha, možda bi bila da nisu svi poginuli. Osim djece."
Ja- "Jebi ga."
"Kako se prezivaš?"
Ja- "Tores." Vidjela sam da je u laganom šoku ali me to nije iznenadilo jer čovjek je stariji i vjerojatno je čuo za to prezime i moje roditelje. Nakon kratke šutnje je progovorio.
"Ja sam Noel. Moja sestra se udala za Toresa. Živjeli su u Španjolskoj, imali dvoje djece i treće na putu. Poginuli su na mostu ovdje u Sydneyju 2.7.2007." Kratko smo samo šutili i gledali se. Imala sam osjećaj da ćemo oboje zaplakati.
Ja- "Moja mama nije bila trudna." Pogledala sam u stranu.
Noel- "Ti kao malo dijete to nisi mogla znati."
Ja- "Mogla sam jer se sjećam svega."
Noel- "Čega svega?"
Ja- "Svega iz te proklete nesreće." Zažmirila sam kako nebi potekle suze.
Noel- "A zašto ste došli u Sydney?"
Ja- "Ne znam. Tu nam je bila obitelj."
Noel- "Kako onda možeš reći da sve znaš. Došli su obitelji i prijateljima reći kako čekaju još jedno dijete."
Ja- "Nije istina." Obrisala sam par suza koje su mi pale niz obraz.
Noel- "Moramo odavde."
Rekao je pa krenuo prema izlazu ali je stao kad je shvatio da nisam krenula za njim. Pitao je ide li pa sam krenula. Šetali smo uz livadu koja se prostire uz jednu od glavnih cesta u gradu.
