Roditelji su joj poginuli pred očima kad je imala pet godina.
Bili su ljudi-vukovi. Odbačena od čopora kad ih je najviše trebala završila je u domu za napuštene djevojčice u gradu iz kojeg dolazi.
~11 godina kasnije!~
Nakon toliko vremena njezin...
Nisam htjela dalje o tome pitati i prebacila sam temu pa smo hodali smo do nogometnog stadiona u njegovom kvartu. Sviđa mi se. Nije bilo puno ljudi i polako je padao mrak dok smo sjedili na tribinama koje su samo goli betonski blokovi.
Mot- "Volio bih da sam te odveo na zanimljivu utakmicu. Ovaj klub je na četvrtom mjestu u trećoj ligi i igra protiv najlošijeg."
Ja- "Zašto si me onda doveo?"
Mot- "Htio sam da vidiš ovaj stadion. Neznam zašto sam to htio ali činilo mi se da bi ti moglo biti lijepo."
Ja- "Lijepo mi je. Sviđa mi se, ne trebaju meni skupe stvari ni dobre utakmice."
Mot- "Sviđa ti se tu?"
Ja- "Da, stadion je mali ali preljep, sve je napravljeno sa ljubavi prema klubu ili igri."
Mot- "Zapravo sam htio da to vidiš."
Ja- "Jednostavno je i nije napravljeno sa hrpom novca koj je samo došao, nego i sa trudom da taj novac dođe."
Mot- "Više nikad neću mislit da si imalo drukčija od mene."
Ja- "Drukčija sam, ipak sam ja žensko."
Nasmijao se, onda sam se spustila sa mjesta na kojem sam sjedila i klečala sam naslonjena na ogradu prvog reda tribina i gledala igru. U poluvremenu su se ljudi sa tribina spustili na teren a igrači su otišli i Mot se isto spustio dolje. Viknuo je moje ime jer sam još uvjek klečala i kad sam ga pogledala zabio je gol, samo sam se smijala i onda se vratio.
Oups ! Cette image n'est pas conforme à nos directives de contenu. Afin de continuer la publication, veuillez la retirer ou mettre en ligne une autre image.
Pogledali smo utakmicu do kraja, dečki koji igraju su njegovi prijatelji i poznanici.
Ja- "Ovdje me sve podsjeća kao da nije kvart nego neko mjesto izvan grada gdje se svi znaju."
Mot- "Haha, hvala. Kod tebe u kvartu se osjeti, bogata populacija."
Ja- "Haha, ne zajebavaj. Preselila bi se odmah tu da mogu. Često to kažem haha."
Mot- "Da, idemo na plažu."
Već je pao mrak, došli smo na plažu i okupali se, potapali jedno drugo i smijali se. Kad smo izašli na plažu zapalili smo vatru, pjevali i pričali.
Ujutro sam se probudila a preko puta mene je spavao on. Sjela sam i zagledala se prema moru pa otišla tamo prošetati. Bosa sam hodala i ušla u more pa zaplivala. Došao je zamnom.
Ja- "Ne sjećam se kad sam se ovako lijepo osjećala od kad sam otišla iz doma."
Mot- "Iz doma il iz Huelve?"
Ja- "Ma od kad su me bogataši posvojili nisam se ovako lijepo osjećala."
Mot- "Hoćeš li mi reći zašto si bila u domu?"
Ja- "Ne želim govoriti o tom." Pognula sam glavu.
Mot- "U redu je. Ja sam tu a ti reci kad ćeš biti spremna." Kimnula sam i zaronila.
Osušili smo se i odvezao me kući. Naravno stao je na ulazu u moju ulicu gdje smo se pozdravili. Skinuo je kacigu iako sam htjela da to ne radi, želim da što prije ode da ga Mark ne vidi. Ne mogu trpiti njegove ljubomorne ispade.
Mot- "Kad ćeš doći na imanje?"
Ja- "Vjerojatno ću naletiti kao uvjek."
Mot- "U redu je."
Ja- "Hvala ti za sve ovo."
Mot- "Nema na čemu, nadam se da sam te baš malo raspoložio i skrenuo ti misli sa svega."
Ja- "Jesi, hvala ti puno."
Mot- "Ne želim da si tužna ili zabrinuta."
Ja- "Ja sam čula da si rekao ružna haha." Nasmijao se i on.
Mot- "Nikad to ne bih rekao. Češće se smij lijepo ti stoji osmjeh."
Ja- "Hvala za sve." Rekla sam i ostavila mu poljubac na obrazu.
Nakon toga sam krenula. Viknuo je za mnom "nema ne čemu" pa sam se nasmijala i otišla kući. Malo smo se sad zadržali ali ne brinem jer je pre rano da se bogataši probude. U kvartu nema žive duše, samo ljudi koji rade u bogataškim kućama hodaju ulicama.
Otuširala sam se i krenula kupiti si doručak ali sam na izlazu iz sobe naletila na Marka.
Mark- "Gdje ćeš?"
Ja- "Idem jest."
Mark- "Vrijedi li još uvjek naš dogovor za dejt?"
Ja- "Joj da, zaboravila sam na to, vrijedi."
Mark- "Mogu doručkovati sa tobom?"
Ja- "Još si u pidžami a osim toga ja jedem vani, ne u kući."
Mark- "Pričekaj da se spremim pa idemo van."
Ja- "Ne želim biti nepristojna ali ti i ja smo drukčiji, idem samo u pekaru."
Mark- "Idem sa tobom."
Lukas Pov.
Otišao sam u dućan rano ujutro, valjda se dućan tek otvorio. Morao sam ići u jedan dalje jer ovaj koj mi je najbliže nije radio.
Na izlazu iz dućana naletio sam na onu malu Malek.
Ja- "Opa što ćeš ti tu?"
Malek- "Ovo je moj kvart."
Ja- "Dobro valjda, a tko je to?"
Malek- "Moj brat, polubrat zapravo."
Ja- "Nisam znao da imaš polubrata."
Malek- "Što ćeš ti tu?" Prebacila je temu.
Ja- "Došao sam po hranu za pse i nešto za sebe."
Prekinula nas je žena koja je izlazila iz dućana. Udarila me vratima jer sam stajao gotovo na njima, zaboravio sam da drugi ljudi moraju ulaziti i izlaziti. Pale su mi neke stvari iz ruku i Malek se sagnula da mi pomogne. Rekao sam joj da netreba ali mi je ipak pomogla.
Ja- "Hajde da vas pratim kući kad si mi već pomogla."
Malek- "Nema potrebe."
Rekla je i ušli su u dućan a ja sam se vratio kući. Nakon sat vremena sam uzeo pse i otišli smo prošetati. Iz nekog razloga su me vodili preko autobusnog kolodvora i naletio sam opet na Malek. Sudarili smo se i živčano me prekorila kao da smo stranci, samo sam se smijao.
Ja- "Znaš li ti tko sam ja?"
Malek- "Ej, nismo se dugo vidjeli."
Ja- "Sad si me primjetila."
Malek- "Oprosti u žurbi sam."
Ja- "Vidim. Treba li ti pomoć?"
Malek- "Mislim da tebi treba." Pogledala je moje pse i nasmijali smo se.
Pozdravila me i krenula u bus pa sam viknuo njezino ime i okrenula se kad je kupila kartu.
