Roditelji su joj poginuli pred očima kad je imala pet godina.
Bili su ljudi-vukovi. Odbačena od čopora kad ih je najviše trebala završila je u domu za napuštene djevojčice u gradu iz kojeg dolazi.
~11 godina kasnije!~
Nakon toliko vremena njezin...
Ja- "Jesi li poludio? Možeš bolje paziti na svoje dijete a manje se baviti mojim životom, ostavi me na miru!"
Hrvoje- "Ti ćeš meni o odgoju?! Moja djeca zbog tebe ne mogu disati, Grga je završio u bolnici zbog alergija!"
Ja- "Jesam li ti ja kriva što dovodiš dijete alergično na pse u kuću u kojoj već živi pas?"
Hrvoje- "U vezi sam sa tvojom majkom i nećeš sa mnom tako razgovarati! Ljudi i djeca su bitniji od glupih pasa i prihvati to, nisi odrasla i slušati ćeš me jer sam stariji od tebe, pokaži malo poštovanja!"
Ja- "Pokaži ti poštovanje i odjebi od mene više!"
Hrvoje- "Ne psuj i povisuj ton na mene ili ćeš završiti u nekom domu isto kao ono pseto u šinteraju gdje mu je i mjesto!"
Ja- "Moja majka ti to neće dopustiti."
Hrvoje- "Jedan po jedan problem, još imaš vremena da se promijeniš."
Ja- "Gdje je moj pas?"
Hrvoje- "Gdje mu je mjesto." Sčepala sam ga za vrat.
Ja- "Gdje je?!" Uzviknula sam.
Hrvoje- "U šinteraju, pravom šinteraju. Moju djecu nitko neće ugrožavati."
Na njegovu sreću majka i Luka su stigli prije nego sam skroz podivljala. Nakon par sati uspjeli su me smiriti. Svi su morali gledati moje slomove, suze i divljanje, galamu i znam da nije bilo ugodno. Netko tko me ne poznaje zvao bi ludnicu. Luka me grlio kad sam bila skoro gotova sa tim divljanjem pa je majka otišla razgovarati s Hrvojem u njihovu sobu. Ustala sam i otišla van. Zvala sam ekipu, plakala i brzo me pronašla Sara, onda su i svi ostali. Nekako sam im sve ispričala. Počeli smo ju tražiti, ona mi je sve i svega bi se odrekla za nju. Dok smo hodali ispričala sam se Alvaru jer nemam ni volje ni snage za dejt. Samo me zagrlio i rekao da nema veze. Kad je pao mrak otišli smo svi svojim kućama, Alvaro me odlučio otpratiti mojoj. Nismo ju pronašli, hvataju me depresija i ludilo. Bila sam u pre lošem stanju. Pred vratima kuće je Alvaro rekao da bi mogli pitati Hrvoja pred mojom majkom gdje ju je odveo. Sve bih sad napravila za nju, čak i to. Previše mi znači.
Rekla sam ok i ušli smo u kuću. Nisam imala snage, gotovo pa sam padala s nogu zato je Alvaro razgovarao s mojima.
Alvaro- "Prošli smo cjeli grad, pogledali u svaki šinteraj, svako prihvatilište. Za Vootino dobro recite nam gdje ste ju odveli."
Hrvoje- "Ne znam."
Ja- "Ti si ju odveo, moraš znati!"
Hrvoje- "Ne znam."
Ja- "Znam da znaš. Kako možeš pred mojom majkom i mnom ovako očajnom biti takvo hladno đubre?!" Plakala sam, Alvaro me držao.
Grga- "Skoro sam umro a ti se dereš na mog tatu! Skoro sam umro zbog tebe i tvog glupog psa!" Vikao je na mene.
Ja- "Da si skoro umro sad nebi mogao vikati."
Alvaro- "Voot."
Ponovno sam htjela podivljati kao lavica. Stisla sam šaku kao da lavica u meni vadi kanđe. Ali nisam ludila kao prije par sati, sve se to sad nakupljalo u meni. Pomislila sam da dok ne udarim nekoga on neće progovoriti i udarila Grgu, bio je najbliže. Nastavila sam ga udarati pa je Hrvoje u panici povikao da zna gdje je.
Prestala sam ga udarati i okomila se na Hrvoja. Primila sam ga za vrat, jako i mirno pitala gdje je Todo. Rekao je da će me odvesti tamo. Duboko sam udahnula, zatvorila oči i polako se odmaknula od njega. Alvaro me odmah zgrabio, zagrlio i pitao jesam li dobro. Stajala sam tamo u njegovom zagrljaju uz prozor i gledala van. Alvaro je zvao ostale a Luka je pripremio i svoj auto. Trebali smo i ići van danas a sad ništa od zabavljanja.
Luka je mojim prijateljima rekao što je bilo, misli da nisam čula. Onda smo krenuli. Zgurali smo se svi u aute, Hrvojev, mamin i Lukin. Vozili smo se četrdeset minuta, izvan grada, već je davno pao mrak. Stali smo uz cestu na nekoj livadi gdje nema svjetla. Iza livade je bila šuma.
Oops! Această imagine nu respectă Ghidul de Conținut. Pentru a continua publicarea, te rugăm să înlături imaginea sau să încarci o altă imagine.
Pokazao je u kojem je smjeru i uplašila sam se da ju je potjerao u šumu pa sam potrčala prema tom smjeru. Nakon par minuta trčanja pala sam u vodu. To je bilo jezero iz kojeg se moglo izaći samo na drugoj strani ovdje je bilo previše strmo. Alvaro je naravno uskočio za mnom i skupa smo krenuli plivati prema drugom kraju. Ne znam gdje mi je 'obitelj' ali ekipa je tu i oni idu uz jezero do drugog kraja.
Ja- "Ne moraš biti takav prema meni." Rekla sam Alvaru dok sam plivala. Ostali nas ne čuju malo su daleko.
Alvaro- "Kakav?"
Ja- "Previše dobar. Svejedno ću izaći s tobom, samo da ovo završi."
Alvaro- "Misliš da sam dobar samo zbog toga?"
Ja- "Ne znam. Nadam se da ne." Nasmiješio se.
Osim lopoča i algi na sredini jezera smo vidjeli kako pluta neko deblo. Zaobilazili smo ga ali što smo bili bliže sve sam više shvaćala da to nije samo deblo jer je to bila ona. Zaderala sam se iz svega grla Todo i požurila tamo.
Vrh glave joj je bio na tom deblu a oči jedva otvorene. Nisam ju mogla pomaknuti, Alvaro je zaronio i rekao da je zavezana užem oko struka i nogu za kamen na dnu. Rita je isto skočila u jezero i plivala do nas a ja sam zaronila i koliko sam mogla vidjeti po užetu došla do onog kamena za koji je zavezana no ne mogu ga podignuti. Pokušavala sam ga odvezati ali mi je nestajalo zraka i morala sam izroniti. Poljubila sam ju i išla zaroniti onda je Alvaro stavio ruku preko moje, pogledao me i zaronio. Mazila sam ju i plakala onda je izronio sa krajem užeta, odvezao ju je. Bila sam presretna ali nije kraj. Dogurali smo ju do obale, Sara i Filip su nam pomogli da svi izađemo. Moji su se približavali.
Sjedila sam pored nje i htjela staviti njenu glavu na koljena. Kad sam primila njezin vrat osjetila sam nešto oko njega.
