Roditelji su joj poginuli pred očima kad je imala pet godina.
Bili su ljudi-vukovi. Odbačena od čopora kad ih je najviše trebala završila je u domu za napuštene djevojčice u gradu iz kojeg dolazi.
~11 godina kasnije!~
Nakon toliko vremena njezin...
... Kad bi bile zajedno su se uvijek smijale, nikad rugale. Iz daljine su se činile kao uvijek nasmijana, bezbrižna, energična djeca. Dok im se netko ne bi približio i pokušao pričati sa njima. Onda bi postale povučene i agresivne, hladne i bezobrazne odgurivale druge od sebe, čak i profesore. Pričale su samo kad su morale. Čuvale su jedna drugu kao sestre i družile se jedino jedna sa drugom. Nisam kao drugi pokušao pričati sa njima, mirisale su na vukove, moj njuh je i tad bio izražen. Nije svima. Dugo nisu znale da sam vuk. Gledao sam ih sa strane. Netko je napravio podvalu i podijelio po ormarićima papiriće sa imenima cura skoro svim dečkima u školi. Ubrzo iz škole gdje nije bilo zadirkivanja su se počele pjevati pjesmice i zbijati šale koj je dečko dobio ime koje cure, kad će se oženiti i slične glupe fore. Ja sam dobio Leylino ime i skrivao papirić danima nadajući se da će na mene svi zaboraviti jer nisam htio da se pjevaju pjesmice o meni i agresivnoj djevojčici. Nisam znao bi li me prije napala Leyla ili Toni. Saznalo se i napale su me a ja sam im stjeran u kut rekao da znam što su jer sam i ja vuk. O vukovima su znale ono što su Leyli govorili njezini roditelji pa su se družile sa mnom van škole da nitko ne zna. Kad sam otišao u srednju smo se češće družili i proradili su vučji osjećaji ... koje je sad ona prekinula.
4 godine su nestale u 10 dana. Nikad nisam pomislio ni pogledao ni jednu drugu jer su pored nje meni bile nevažne. Zaboravila je da smo kliknuli kao vukovi prije sveg. Možda i nismo ako je rekla da su osjećaji nestali. Više ne znam razliku između ljudskih i vučjih osjećaja.
Tko sam bez nje? To ću morati saznati a ne znam kako. Zna sve o meni i ja o njoj. U njenom zagrljaju bi htio umrijeti. Moja duša, kao da sam ostao bez duše.
Ujutro
Kovu me probudio. Sjedi na podu pored kreveta, gleda u mene i laje da ustanem.
"Ti bi htio van?" Pitao sam ga dok me gledao.
Obukao sam se i tražio tenisice a on me slijedio iz sobe u sobu stavio sam ga na lanac i izveo van. Bilo je jako rano.
Tek što smo se vratili kući vidio sam propušteni poziv od Nitre jer mobitel ne nosim sa sobom u šetnju. Zvao sam ju spremajući se jer sam mislio da se nešto dogodilo.
"Ej."
"Što je bilo?"
"Ništa, riješila sam prijevoz za motore."
"Jebote već sam se počeo spremat znaš koliko je sati?"
"Da Alvaro je imao čovjeka koj je kamionom prevozio za svoju firmu u Portugal usput i njemu dovozio materijale i motore iz Europe. Treba mu 3 tjedna da dođe a kreće za 2 sata."
"Super jesi zvala ostale?"
"Da, poslat ću ti adresu dođi tamo."
"Jesi uopće spavala?"
"Ne. Gledala sam njegove papire."
"Leylin motor?"
"Ostavit ćemo ga Voot."
"Nemamo trenutno novca za još njega i tamo ga nema tko voziti."
"Dobro. Vidimo se."
Spremio sam se i došao tamo prvi pa sam se vozikao uokolo dok nisam sreo Toni isto na motoru. Oboje smo imali kacige pa nismo ništa rekli samo se skupa dovezli do mjesta gdje nam je Nitra rekla da dođemo. To je bilo mjesto uz cestu na izlazu iz grada. Čekali smo Nitru i Lukasa kad je kod nas stao kamion i čovjek je izašao iz njega. Imao je oko 30ak godina. Prišao je, pretpostavili smo da je Alvarov prijatelj.
"Vi ste Nitrini prijatelji?" Rukovali smo se, zove se Andro. "Gdje je Nitra?"
"Dolaze."
"Rekla je 4 motora."
"Da dolaze. Nazvati ću je." Toni ju je otišla nazvati.
"Jeli Alvaro često preko vas uzimao djelove."
"Da, svaki mjesec san mu dovozio nešto. Radiona Europske kvalitete."
"Za točno 3 tjedna?"
"Put je u prosjeku 21 do 23 dana."
"Puno ste se naputovali."
"Uživam u tome inaće sam iz Seville. Pola godine putujem pola sam kod kuće kao mornari. Dok sam doma kolega vozi isto Alvaru može se reći da je ovo posao na crno jer ne plačamo porez i naše firme ne znaju što uz njihovu robu prevozimo."
"Koliko vam je plačao?"
"Zna Nitra. Dogovorili smo cijenu, plača se kad ih dovezem." Kimnuo sam. "Ajde da ih utovarimo." U to je došla Toni.
"Ne javljaju se, valjda voze."
"Daj da ih utovarimo dok dođu. Moram krenuti pitat će iz firme gdje sam."
"Provjeravaju te?"
"Ne ali provjeravaju karticu od firme sa njom plaćam gorivo i cestarine."
Otvorio je vrata kamiona i popeo se u njega pa pripremio sve za utovar. Malo smo mu pomogli ali je večinu sam obavio jer bolje zna od nas. Ušao sam unutra samo da mu pomognem pomaknuti ih da ne padnu i vidio 3 velike kutije pune plišanih igračaka.
"U Aziji i nekim djelovima Europe ima puno siromašne djece. Moja žena radi tkane naljepnice na koje napišem imena te djece kad imam priliku i naljepim na igračku. Ta djeca nikad nisu imala ništa svoje."
"Svaka čast."
"Evo ih!" Uzviknula je Toni.
"Ostani tu." Rekao mi je Andro.
Zagrlio je Nitru i upoznao se sa Lukasom pa smo brzo utrpali motore i otišao je. Sad nas čeka duga šetnja do doma, dio puta su nam skratili busevi. Imao sam vremena ispričati im što mi je sve rekao.
"Realno mogli smo i trčati do doma."
"Sad si se sjetio kad smo prošli pola puta?!" Lukas i njegove ideje.
Toni se već pretvorila u vuka pa smo i mi ostali. Nisam htio ali kad su potrčali morao sam za njima, neću se sam vraćati kući. Trčali smo kroz grad, sijali strah a kad je postalo opasno za nas pretvorili smo se u ljude i nastavili. Ipak je jutro i dosta ljudi je vidjelo vukove kako trče gradom.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Toni Pov.
Rastala sam se od ekipe i krenula u onu kuću kao vučica. Približavajući se ulici sam vidjela Noela i stala.
