Roditelji su joj poginuli pred očima kad je imala pet godina.
Bili su ljudi-vukovi. Odbačena od čopora kad ih je najviše trebala završila je u domu za napuštene djevojčice u gradu iz kojeg dolazi.
~11 godina kasnije!~
Nakon toliko vremena njezin...
Znam da on vjerojatno ne zna što mene u stvari muči, nije to čekanje nego Alvarovih mjesec dana a ja sam umjesto sa ekipom išla sa njim.
Mark- "Još jednom mi je stvarno jako žao zbog toga što se dogodilo, isplanirao sam nam divnu večer i nisam znao da će moji biti tamo."
Ja- "Ajde spavaj."
Mark- "Gdje si bila ako smijem znati?"
Ja- "Ako moraš znati. Sa Nitrom."
Mark- "Dobro."
Ja- "Ti si me čekao?"
Mark- "Da naravno nisam htio ići spavati bez ovog razgovora. Stalo mi je do tebe i želim da među nama bez obzira na različitosti i greške bude sve oke."
Ja- "Sve je oke."
Mark- "Sigurno?"
Ja- "Među nama da."
Mark- "A nevezano za nas?"
Ja- "Imam sto briga na pameti."
Mark- "Želim da znaš da meni uvijek možeš sve reći. Tu sam za tebe, da te slušam, pazim i usrećujem jer mene to čini sretnim."
Ja- "Bojim se Mark što će biti kada odemo u Huelvu. U tom gradu su odrastali. Kad uđe opet u onu kuću u kojoj su se kao djeca igrali. Najveći dio svog djetinjstva su proveli skupa. Bili su blizanci, imali iste prijatelje, u istu školu išli, sve su radili skupa sa njim joj je nestalo cijelo djetinjstvo i uspomene."
Mark- "Ima vas. Vi ste ipak ekipa i pomoći će te joj."
Ja- "Nemogu ja roditi dijete za nju. Ne možemo mu mi biti mama." Uzrujala sam se.
Mark- "Dobro smiri se. Ne volim kad si živčana."
Ja- "Umorna sam, malo sam samo spavala."
Mark- "Idemo spavati. Drago mi je da si si malo olakšala dušu sa mnom." Na to nisam odgovorila nego sam pokušala zaspati.
Ujutro
Leyla Pov.
P
robudila sam se kod Lukasa, on i Belit su pili kavu, Nitra je spavala a Toni je otišla kad je Lukas došao tako je on rekao. Popili smo kavu pa sam otišla kući. Parkirala ispred kuće i krenula unutra kad sam dobila poruku sa nepoznatog broja.
"Dođi u xxx ulicu u pola 2, ponesi vodu, čeka te Toni."
Poruka mi je djelovala čudno pogotovo jer je ta ulica na drugom kraju grada ali sam rekla dobro i otišla odmah tamo kad je već bilo skoro pola 2. Iako je malo dalje brzo sam tamo došla. Nije bilo Toninog motora a ni nje. Posegnula sam za mobitelom da ju nazovem pa me pozvao muški glas. Okrenula sam se a tamo nije bilo nikoga. Opet me pozvao, pogledala sam i vidjela dečka kojeg sam jednom ili 2 put vidjela kod Marka u kući. Bio je u nekom podrumskom kafiću. Nisam se mogla sjetiti imena od tog dečka.
Ja- "Poznajemo li se?"
"Da, upoznali smo se kod Marka. Leyla i Jurica." Ko dijete nazove tako?
Ja- "Dobro. Čekam prijateljicu."
Jurica- "Dođi da popijemo piće."
Ja- "Ne treba, čekam prijateljicu."
Jurica- "Neće doći, ja sam te zvao."
Ja- "Molim?"
Jurica- "Dođi na piće pa ću ti reći zašto. Hajde važno je." Jedva sam pristala a mjesto je izgledalo luksuzno kao što sam i očekivala s obzirom da dolazi iz društva bogataš.
Otišao nam je po piće, koktel kojeg općenito ne volim ali sam lažnim osmijehom prekrila manjak oduševljenja. Počeo je pričati o sebi pa sam ga podsjetila da prebaci na temu zašto me pozvao. Počeo je pričati o Marku i njegovoj obitelji. Rekao je svašta ponešto i o Toni ali ništa zanimljivo ili bitno za mene. Na kraju kad je napokon prestao pričati sam ga pitala zašto mi ovo uopće govori ali me počela boljeti glava pa nisam čula njegov dugi odgovor. Glavobolja se pogoršavala, počelo mi se crniti pred očima pa sam ustala da izađem van na zrak, ovaj podrumski kafić nema ni prozora. Sve što se dogodilo nakon što sam ustala mi je u magli sa prekidima.
Zavrtilo mi se, nisam trebala ustajati. On me primio da ne padnem pa sam uz nečiju pomoć došla po stepenicama do vrata kafića, netko me vodio. Ubilo me vanjsko svjetlo, glava je ječe zaboljela, zatvorila sam oči, zatamnilo mi se ponovno. Sljedeće kratko sjećanje je kako ulazim negdje u neki mrak po stepenicama kao u onaj kafić kad sam ulazila ali je još tamnije i netko me vodi. Znam da sam se pokušala opirati i okrenuti odakle smo ušli ali ne znam jesam li uspjela.
Iduće čega se sjećam je neki madrac na kojem sam ležala, otvorila sam oči na njemu i okrenula se na leđa, glava me razvaljivala pa vidjela muškarca koji je stajao ispred mene i spustio se k meni na madrac.
Kasnije sam se probudila u mraku. Od kad sam se probudila dok sam ustala je prošlo neko vrijeme, nisam mogla odmah ustati ali što sam duže bila budna to su me više napadali događaji kojih tad nisam bila svjesna.
Ludila sam što više sam dolazila k sebi. Na kraju sam ustala i počela vrištati. Soba nije bila velika ali je bila mračna, dotaknula sam valjda sve zidove i spustila se na pod pa plakala. Uspjela sam se sabrati i potražila odjeću u mraku pa se obukla što bolje sam mogla. Uhvatila sam se za zid i pratila ga dok nisam napipala stepenice i pronašla vrata. Ključ je bio u njima, nisam ih uspjela otključati iz prve pa me i to slomilo, nakon još malo očajavanja sam pokušala ponovno i uspjela ih otvoriti i izaći. Padao je mrak. Trčala sam do motora i otišla, stavila sam kacigu da nitko ne vidi moje suze iako sam se suzdržavala od njih kako me ne bi ometale u vožnji.
Toni Pov.
Vratila sam se sa posla i dočekao me naravno Mark sa idejom da me izvede van na večeru. Kaže da mu je to bila ideja i jučer poslije plesa. Rekla sam da možemo ali ne planiram oblačiti haljinu za to. Samo se nasmijao i rekao kad idemo.
Ups! Gambar ini tidak mengikuti Pedoman Konten kami. Untuk melanjutkan publikasi, hapuslah gambar ini atau unggah gambar lain.
Čekala sam na motoru u blizini kuće. Došao je, stavio kacigu i rekao mi gdje da vozim. Parkirala sam u blizini i krenuli smo do restorana, po putu mi je kupio ružu pa smo hodali držeći se za ruke a ruža je bila među našim rukama.
