Roditelji su joj poginuli pred očima kad je imala pet godina.
Bili su ljudi-vukovi. Odbačena od čopora kad ih je najviše trebala završila je u domu za napuštene djevojčice u gradu iz kojeg dolazi.
~11 godina kasnije!~
Nakon toliko vremena njezin...
Njezin otac je razgovarao. Ona nas je pogledala pa ponovno spustila glavu.
Ja- "Tko su im to?"
Belit- "To su ti od njega brat i sestra njihove majke i njegovi roditelji."
Leyla- "I ono su im njezina djeca."
Ja- "Kako ima obraza doći? Njihova majka je davno pobjegla."
Leyla- "Ali imaju pravo."
Ja- "Veće od nas? Mi smo tu bili uvijek."
Lukas- "Toni smiri se."
Ja- "Pusti me Lukas, nije fer!"
Ušli su unutra i nakon 5 minuta smo smjeli ući mi sa svima ostalima koji žele dati sućut. Na vratima je njegova osmrtnica, zagledala sam se u nju kad sam čula jednu ženu, obratila se Lukasu.
"Obitelj ima prednost!"
Lukas- "Ne morate zato biti nepristojni."
"Ti ga nisi poznavao ni upola kao ja, ja sam sestrična njegove majke."
Ja- "O da, a gdje si te bili kada je na vozački išao?"
Leyla- "Ili zapalio prvu cigaru? Bio maltretiran u školi?"
Ljuto smo ju napale, branimo se. Veća smo mu obitelj bili od svih koji unutra stoje. I on bi tako rekao, imao je obitelj koju nije briga za njega isto kao ja. Čula sam Nitru koja je iz dvorane progovorila "cure" pojurile smo k njoj i primile ju da se ne sruši pa ju izvele na svjež zrak.
Odlučila je da se vrati unutra ali da mi tamo stojimo sa njom kako bi smo ju mogle pridržati. Naravno da smo to učinile, stajale smo tamo a svi su nas iz njezine obitelji ružno gledali. Njezin otac je upitao gdje je neki član njihove obitelji a žena sa druge strane lijesa je rekla da on vjerojatno kasni. Belita su pozvali da stane umjesto njega. Kakva je to obitelj kad ni na sprovod nemože doći na vrijeme, Belit i mi smo tu od jutra, od jučer i cijelo vrijeme a ne smijemo tu stajati, ma daj molim te koje gluposti.
Sada su i nama ljudi pružali sućut, mi nismo nikome od njih koji su stajali u ovoj sobi. Nakon pola sata stajanja su nas uveli za lijesom u glavnu dvoranu. Tamo su bili svi koji su došli na sprovod. Mi smo sa Nitrom, njezinim ocem i Belitom stali prvi red do lijesa. Iza nas je bila ostala obitelj koja je stajala tamo sa nama u onoj sobi. Čovjek je izmolio onda su otpjevali jednu pjesmu ovi iz zbora. Neznam što su pjevali nisam ih slušala. Poslije toga još je izmolio i krenuli smo za lijesom uz neku pjesmu do njihovog groba. Leylu smo morale obje držati dok smo hodali do tamo. Ispred nas tužna glazba svira. Na grobu su još molili, mi ne molilo jer smo ateisti a i nemožemo Nitru pustiti iz ruku ne može samostalno stajati.
Zadnja pjesma me pogodila jer sam ju slušala. Zaplakala sam ali sam morala držati Nitru pa nisam imala vremena za suze. Bacali smo cvijeće u grob nakon što su stavili lijes u njega. Nitra se dreknula na nas da može sama i uzela od Leyle ružu. Mi smo ih bacile prije nje u isto vrijeme i zagrlile se dok je ona otišla svoju baciti, u to smo ju čule, uhvatili su ju ljudi u zadnji tren prije nego je u suzama pala na pod ili u grob nakon što je bacila ružu. Nismo ju mogle podići na noge pa ju je Lukas uzeo u naručje i maknuo od tu a mi smo išle za njim. Nakon što ju je stavio da sjedne ostale smo sa njom. Vikala je u suzama da ne zatvaraju grob bez nje pa smo ga poslale da im to kaže. Najednom je ustala i rekla da je dobro i da idemo tamo ko da se ništa nije dogodilo, do tamo je obrisala suze i hodala sama. Čim je došla rekla je "zatvorimo to", pratile smo svaki njezin pokret kako nebi nešto napravila. Svi su nas čekali i onda zatvorili u roku pet minuta pa odmah krenuli odavde a mi smo ostali sa njom. Sjela je uz grob i tješili smo ju dok nije prestala plakati, ovo je bilo najmirnije plakanje koje je do sada imala.
Na izlasku iz groblja tražila je po mobitelu njegove slike i pokazivala ih Belitu i govorila da će ih isprintati da ih ima za uspomenu, to nam odmaže od ne tugovanja ali njoj valjda pomaže pa smo ju pustili. Po izlazu sam se sjetila da sam bila dobila poruku i upalila sam mobitel da vidim o čemu se radi. Pisao mi je Mot.
"Oprosti što te gnjavim, znam da nije lako Pozdravi sve i ako nije pravo vrijeme nemoj odgovoriti na poruku Zanimalo me želiš li sa mnom jedan dan, možda u šestom mjesecu kad ti bude bolje na spoj? Nadam se da se nećeš naljutiti zbog pitanja"
Zacrvenila sam se dok sam pročitala i odgovorila mu da može. Htjela sam skakati u mjestu od sreće ali sam se suzdržala iako mi osmjeh nije nestajao. U autu do Leyline kuće smo se još dopisivali, valjda nitko nije primijetio da sam u glavi odsutna ponekad znam reći "aha" ili "dobro". Dogovorili smo se da ćemo ići za manje od tjedan dana, do tad se normalno možemo viđati i družiti kao uvijek. U Leylinoj ulici su primjetili moju odsutnost.
Leyla- "Toni što je sa tobom?"
Lukas- "Pre tiha si."
Ja- "Ništa ekipo, jedva čekam izaći iz ovog auta." Svi su me gledali, vidjela sam na Nitrinom izrazu lica da je bolje.
Leyla- "Jesi li pila nešto? Smiješ se kao luđak." Nitrin izraz lica kao da mi je odobravao da kažem što je.
Ja- "Mot me pozvao van." Svi su se poveselili.
Leyla- "Čestitam, ma rekla sam ti ja da će te on zvat."
Lukas- "Što se mene tiče, kao stručnjaka za tvoje ludilo Mot je pravi izbor."
Nitra- "Moramo proslaviti."
Leyla- "Jesi li sigurna da možeš?"
Nitra- "To će mi pomoći."
Belit- "Ajde izlazite van vi kokoši."
Ups! Ten obraz nie jest zgodny z naszymi wytycznymi. Aby kontynuować, spróbuj go usunąć lub użyć innego.
Dečki su pravili ručak dok smo nas tri kao kraljice cijelo to vrijeme provele na kauču u dnevnoj sobi zamotane u dekice gledajući tv i pričajući. Ni jednom nismo ustale.
