Vučica krvi, osvete i ljubavi🔛

Iskreni zagrljaji✅

Brzo je došla Rita i otvorila kućicu. Dali su nam deke, hranu, znaju da ne želim doma. I Alvaro je došao, trčao je do tu, bio je van sebe od brige i odmah me zagrlio.

Ja- "Ne želim doma. Ne mogu..."

Rita- "Znamo."

Alvaro- "Ja bi vas prihvatio stvarno ali moja sestra..."

Ja- "Razumijem ne brini. Smijem li ostati ovdje Rita?"

Sara- "Neću to dopustiti, ideš k meni." Zagrlila sam ju.

Nekako smo prenijeli Todo kod nje. Njezini roditelji su dobri i dopustili su. Užasno me strah. Spavala sam cijelu noć, bila sam jako umorna a Sara je obećala da će brinuti o Todo ako je čuje po noći.

Ujutro sam se probudila čim je izašlo sunce i opet sam plakala. Dok se Sara probudila smirila sam se. Ne znam što ću sad. Sara je popdne ostala sa Todo a Rita otišla sa mnom kući. Dečki su u školi, moraju biti.
Ušla sam u kuću baš kad su svi skupa u dnevnom gledali film.

Ja- "Znači tako se vi provodite vrijeme dok me nema i neznate gdje sam!"

Počeli su se braniti, odmah sam opet otišla kod Sare. Njezini su dopustili da prespavam samo još jednu noć.

Ujutro je svanuo još jedan težak dan. Ne želim više biti teret, otišla sam u onu kuću i pronašla majku. Danas je bila zabrinuta. Razgovarale smo ali kad sam vidjela Hrvoja krv mi se sledila, on je čudovište. Majka je rekla da se vratim kući sa Todo i da ćemo opet o tom razgovarati kad Todo ozdravi. Ne osjećam se sigurno ali došle smo natrag, ni Sara se nije osjećala sigurno kad sam ju zamolila da mi pomogne prenijeti ju u moju kuću. Tad više nikog nije bilo unutra. Cjeli dan nisam išla nigdje i dan poslje sam također provela u kući sa njom.

Tek sam poslje toga odlučila ići u školu na tri sata, majka me uvjerila da je pričala sa Hrvojem i da ništa neće učiniti dok Todo ne ozdravi. Malo sam mirnija ali i umorna i zabrinuta, do škole sam došla brzo jer mi je jako trebao njegov zagrljaj da me smiri i kad sam ga vidjela pred školom sa nekim prijateljem odmah sam došla i zagrlila ga. Njegov prijatelj je zato otišao.

Alvaro- "Hej kakvi su to pozdravi ljepotice?"

Ja- "Zar ne smijem zagrliti prijatelje?"

Alvaro- "Možeš naravno. Kako si?" Pitao je kad sam ga pustila.

Ja- "Pa ovdje sam."

Alvaro- "Kako si zapravo?"

Ja- "Zabrinuta i umorna."

Alvaro- "Zašto si ovdje? Trebaš biti kod kuće."

Ja- "Ne mogu, moram malo disati." Opet me zagrlio.

Alvaro- "Sve će biti u redu, mi te čuvamo."

Sara- "Opa kakvi su ovo zagrljaji?" Prekinuli su nas.

Ja- "Kakvi bi trebali bit?"

Filip- "Intimniji."

Alvaro- "Joj daj šuti majmune." Potjerao ga je a on se smijao kao budala haha, otišli smo na nastavu iako nisam mogla prestati misliti o Todo.