Roditelji su joj poginuli pred očima kad je imala pet godina.
Bili su ljudi-vukovi. Odbačena od čopora kad ih je najviše trebala završila je u domu za napuštene djevojčice u gradu iz kojeg dolazi.
~11 godina kasnije!~
Nakon toliko vremena njezin...
Svi ih mrzimo, zbog načina života, ponašanja i jer uništavaju i gaze po svemu. Ne mare za druge, nije važno koga će povrijediti, osuđuju i diskriminiraju.
Ja- "Kako da ti vjerujem?"
Voot- "Imam slike, poruke, poklone, znam puno stvari o njemu kao i o vama." Pružila mi je mobitel.
Belit- "A da otiđemo na neko mirnije mjesto?"
Voot- "Zadnjih nekoliko tjedana najviše se bojao Toni i da ćeš ga ti otkriti. Zbog tvoje situacije i bogataške obitelji koja te posvojila."
Toni- "Vjerojatno je istina."
Voot- "Voljela sam ga. Nisam bila samo zaljubljena, pomogao mi je srediti život i ne znam kako da ga nastavim bez njega." U očima su joj bile suze.
Ups! Gambar ini tidak mengikuti Pedoman Konten kami. Untuk melanjutkan publikasi, hapuslah gambar ini atau unggah gambar lain.
Gledajući po njezinom mobitelu vidjela sam i slike i poruke i njegov broj i još puno stvari. Dala sam mobitel Leyli u ruke i zagrlila Voot kad je prestala govoriti. Ekipa je isto pogledala slike. Svi su se rastužili i htjeli plakati. Nisu željeli da to vidim ali od mene to nisu mogli sakriti. Otišli smo kod Lukasa.
Lukas- "Kako to da te nikad nisam vidio sa njim? Bar slučajno."
Voot- "Stvarno je pazio na to i često smo vas sve izbjegavali. Čak i po školi."
Toni- "Kako to misliš?"
Voot- "Idemo u istu školu, lako je nekog izbjegavati kad se navikneš."
Ja- "Još uvijek ne vjerujem da je istina, da mi je ovo prešutio."
Toni- "Sjećate li se kako nam se činio čudnim prije."
Belit- "I pred operaciju je bio čudan."
Voot- "Zabranio je meni i prijateljima da idemo Španjolsku bez njega. Jučer sam izašla iz depresije."
Leyla- "Koji prijetlji?"
Voot- "Naši zajednički, sve ću vam ispričati ako želite, samo mi dajte priliku."
Ja- "Ajde."
Voot- "Okej..."
Nekoliko mjeseci ranije Voot Pov.
Majka je parkirala na prilazu naše nove kuće i povikala da smo stigli a Luka je odgovorio kako smo primjetili, dosta mu je puta. Prvo smo razgledali kuću, ima jako puno soba a onda pronašli koja će biti naša. Luka i Darko su se posvađali za sobu, pobjedio je Luka koj je Darka obukao kao curicu. Majka će biti u sobi u prizemlju a ja u potkrovlju na tavanu, ta mi se najviše svidjela, ima i malu terasu. Unijeli smo stvari a brzo je došao i kamion za selidbu pa je nastala gužva. Do kasno navečer su istovarili namještaj i sklapali ga. Po izlazu smo im dali napojnice i baš je tad došao Hrvoje, mamin dečko. Zanemarila sam činjenicu da se trgaomo cijeli dan a on nam nije došao pomoći iako živi blizu i večerala. Poslje sam bila jako umorna ali morala sam još ići van sa svojim psom.
Prošetale smo našim novim kvartom koj je pun obiteljskih kuća i malih livada. Vraćajući se kući zabila sam se u nepoznatog čovjeka na ulici jer nisam gledala. Ispričala sam se i vidjela da je mojih godina, rekao je da nije važno pa sam otišla, bilo mi je neugodno.
Sutra ujutro je bio ponedjeljak, moja obitelj se očito jedina seli nedjeljom. Kako god bilo moram na sastanak sa ravnateljem škole u koju ću ići. Plesno glazbena škola je za nas nadarene u tom području, sviram bubnjeve a i plešem dva plesa, sretnica sam što su me primili u tu školu.
Moja jutarnja rutina je buđenje u 6, oblačenje i šetanje Todo, onda obavljam higijenu, pospremim krevet i pijem kavu. Najdulje traje šetanje Todo.
Poslje jutarnje rutine krenula sam u školu na sastanak. Čovjek na porti me uputio kod ravnatelja kad sam ušla u zgradu, ali sam se svejedno izgubila do gore. Ravnatelj mi je sve objasnio i onda pozvao nekoga da mi dođe pokazati školu. Došao je jedan dečko i upoznali smo se, zove se Alvaro pa smo otišli. Treba mi pokazati školu, malo me pogurati u društvu i slično. Ponudio je da mi ponese stvari do ormarića ali sam odbila, sama nosim svoje stvari.
Alvaro- "Često se zabijaš u ljude na ulici?"
Ja- "Kako to misliš?" Ajoj sjetila sam se.
Alvaro- "Jučer si se zabila u mene."
Ja- "Sjećam se. Još jednom oprosti."
Alvaro- "Oprošteno je. Ko bi rekao da ćemo se ovdje sresti."
Pokazao mi je sve u školi i rekao neke stvari koje ravnatelj nije pa otišao na sat. Ja sam odlučila prošetati parkom preko puta škole jer sam uletila u krivi razred i nakon 10 min shvatila da to nije predmet kojeg sam trebala imati pa sam izašla. Sad mi je neugodno. Šetala sam parkom i sa druge strane vidjela boksački klub. Iako piše da je za muškarce odlučila sam ući unutra, bilo je puno dečki, hodala sam po klubu dok su svi zurili u mene. Zapitala sam se 'Što tražim?' u to me jedan od boksača pitao koga tražim a ja sam odgovorila nikoga pa su se svi počeli smijati. Htjela sam nastaviti hodati ali je netko rekao 'idemo ju izbaciti' prije nego sam se okrenula drugi me uhvatio za ruke i počeo vući od tamo. Udarila sam ga nogom u stražnji dio koljena te je pao, to jako boli. Sad su se naljutili i dva su krenula prema meni da me izbace a ja prema jednom od njih. Podigao je ruke kad sam se približila da me uhvati ali sam ga okrenula pomoću njegovih ruku i udarila u lice šakom, drugi je stao isto kao ostali. Čovjek u odijelu iza mene je pitao tko sam, nisam odgovorila pa je povikao da odmah krenem ispred njega. Došli smo u njegov ured gdje sam se odmah počela ispričavati. Pitao me gdje sam naučila boriti se ali na to nemam odgovor jer nikad nisam učila. Razgovarali smo i na kraju mi je dao ugovor ako se odlučim priključiti njihovom klubu. Rekla sam da ne planiram promijeniti spol, na to se nasmijao i rekao ako se želim priključiti klubu da to ispunim jer bi mogla biti odlična u ovom sportu.
Po izlasku iz kluba su mi dečki rekli da se ne vraćam na što sam izvadila taj papir koj moram ispuniti i nasmiješila se. Vratila sam se u školu, previše sam se zadržala.
