Noćni čuvar

~Car maloumnih~

"Hej Paul, trebam uslugu, znaš li možda nekog dobrog privatnog detektiva?"-upitao sam i kratko poslušao.-"U redu, puno hvala. Vidimo se!"-prekinuo sam poziv.-"Sad da vidimo kako će me ovaj puta Nina poslušati!"-rekao sam samom sebi i spremio mobitel u džep.

Mario P.O.V.

Ne mogu vjerovati da je njen tata takav kreten, išao sam kući bilo je 22:30 kako ne podnosim njenog tatu. Sad ju definitivno neću vidjeti više nikad, toliko sam jako udario nogom u uličnu svijetiljku, da sam već pomislio da će se srušiti; ali nije. Ne mogu vjerovati da će se sve ovako završit. Kunem se da on nije njen tata, odavno bih ga tako tresnuo šakom da bih mu razbio sve zube. Kakav jadnik, frustriran sam do bola borio sam se protiv njenih toliko dugo, samo da nju očuvam za sebe. Nisam uspjeo, gotovo je. Toliko sam ljut na sebe, izgubio sam ju zauvijek.

Nina P.O.V.

Moj tata je kralj kretena, car maloumnih, uništavač života. Što je moja mama vidjela u njemu, to me zanima. Ja ga ne podnosim, a ona je s njim u braku duže nego što ja postojim, tako da svaka joj čast što je uspijela živjeti s njim tolike godine. Ja to iskreno ne bih mogla, ja sam se ponadala zajednničkom životu s Mariom.... ali eto, nadam se barem da me neće zaboraviti. I mene i tolike zajedničke trenutke našeg života. Kad samo pomislim da nas je spojilo vjenčanje nekih potpuno drugih ljudi, samo se nasmijem. Zgodni konobar Štrlek, s bijelim svečanim rukavicama koje njemu pašu najbolje. Samo pomisao na tu večer me ponovno baca u depresiju; moj dečko, moj Štrlek, moj Mario.... Moj život. Počela sam plakati, neću ga više nikad vidjeti, pogotovo ne nakon ovog što sam čula da je tata napravio. Unajmio je privatnog detektiva, da čovjek poludi. Pratit će me svuda, nikamo neću moći otići, a da moji starci i taj privatni detektiv ništa ne saznaju. I sad sam ja još ispala luda kad sam se htjela ubiti, glupih li ljudi braćo mila. Kažem ja moj tata je car maloumnih. Kad bi postojala nagrada za uništavača života, moj tata bi već osvojio sve moguće; već bi dobio i zvijezdu u Holliwoodu. U to sam 100% sigurna, čovjek je doslovno car kad treba uništiti nešto u mojem životu. Ne mogu vjerovati da bi itko tako nisko pao, a kamoli ne moj tata koji me uvijek branio i uvijek bio tu za mene. Sad su očito ta vremena prošla, sad je došlo vrijeme da on zapovijeda sranja, a ja ga slušam. Pff, malo sutra ja ću njega mrziti zauvijek, a on neka o meni misli što god hoće. Nije me uopće briga što se tiče toga. Neka se on ljuti ne zanima me imam ga pravo mrziti, uništio mi je cijeli život oduzevši mi jednu najdražu osobu u životu. Od njega (Maria) mi je ostala jedna slika i dvoje mačića.
Alfa i Grey su nam dok je Mario još tu bio njih dvoje su nam bili doslovno kao djeca. Svaka minuta koja prođe u mom životu je tužna, nema Maria; a s druge strane je i dobra još tri godine i punoljetna sam smijem se seliti. Jedva čekam, odselit ću se negdje na more što dalje od mojih, našla sam si posao u uredu u nekoj tvrtci o, plaća je dobra. Znači do osamnaeste ću već imati za stan ili kuću. Moći ću raditi što god me volja i nitko mi neće zapovijedati. To će biti moje Zlatno Doba. Samo ja Grey i Alfa, bilo bi lijepo da je i Mario s nama, ali sudbina je uplela svoje užasne prste i jednim zamahom sve uništila. Karla je sretna sa svojim 'Buffyem' bolje mu je da su 'normalne' razlike u godinama. Bilo bi stvarno glupo da i njoj unište život. Ona je sa svojim Buffyem u Zagrebu. Tamo je već četvrti dan, još će ostati tri dana, barem ona, za njega ne znam. A moj Mario gdje je on sad, to samo Bog zna.

Mario P.O.V.

Došao sam kući bijesan i tužan. Izgubio sam ju, kako je moguće da je gotovo, nismo zajedno ni punih godinu dana. Kako sam mogao dopustiti onom gadu da me otjera od nje. Zapravo sve je kriv onaj Leo, da nije on dojavio da je ona sa mnom sad bih ja i ona jeli sladoled na Bahamima. Ako ga uhvatim bit će mu žao što se rodio. Pomislio sam bijesno udarivši šakom od vrata jer su bila zaključana. Uplašeni Dario je otvorio vrata i ne upitavši što se dogodilo.

"Što se dogodilo?"-upitao je Karlo.

Samo sam ga bijesno ošinuo pogledom, naglo je zašutio i nastavio pratiti nogometnu utakmicu. Otišao sam u kuhinju i iz ormarića uzeo vodku.

"Nemojte me smetati."-rekao sam uspinjući se stepenicama s vodkom u ruci.

"Nemoj pretjerati."-rekao je Karlo.

"Vidjet ćemo."-rekao sam i otišao u sobu.

Sjeo sam na krevet i uzeo našu sliku. Umalo bih zaplakao da to nije zaustavio bijes koji je gorjeo u meni. Pogledao sam bocu vodke u svojoj ruci. Ne mogu ništa izgubiti ako popijem. Otvorio sam bocu i nagnuo ju kako bih otpio. Hladna tekućina je polako klizila niz moje grlo dok sam blijedo gledao u bocu. Poželio sam si od bijesa tu bocu razbiti od glavu, ali naravno nisam to napravio. Sad nema posla, srijeda je ako se i napijem otrijezniti ću se do subote.

A/N Vote and coment! Znam da je poglavlje kratko i ispričavam se zbog toga, ali sljedeća poglavlja će biti zanimljivija!!