Noćni čuvar

~Dorian je kriv~

"Kako to misliš?"-upitala sam.

Slegnuo je ramenima.-"Čuj, bio sam s njim. Bio je depresivan na višljoj razini, pokušavao sam ga odgovoriti. Nije me slušao, Dorian mu je dao cigaru. Povukao je dva dima, ali ono baš snažno. I jebiga nastavio je, a onda je kupio jednu kutiju, pa još jednu i sranje."-promrmljao je.-"Dorian je kriv."

Spustila sam pogled, a on si je natočio još vodke.

"Koliko Dorian ima godina?"-prošaptala sam, a on je slegnuo ramenima.

"Kol'ko ja znam 28."-rekao je i otpio poveću količinu vodke.-"Voliš ga?"-upitao je.

"Koga?"-upitala sam jer sam na trenutak odlutala.

"Maria."-prošaptao je.

"Naravno da ga volim, savršen je. Samo bi mi bilo draže da mi je rekao da puši, a bilo bi mi još draže da uopće ne puši."-rekla sam i slegnula ramenima, a on se podsmijehnuo.

"Želiš se udati za njega?"-upitao je.

"Mhm, naravno."-rekla sam zamišljajući kako bi to bilo.

"A dijete? Želiš li imati dijete s njim?"-upitao je i ponovno otpio nekoliko gutljaja vodke.

"Zašto me to sve ispituješ?"-upitala sam.

"Ne mislim ništa loše. Samo sam radoznao."-ležerno je promrmljao.

"Da, želim dijete. Pogotovo s njim."-rekla sam iskreno onako kako sam i mislila.

Podsmijehnuo se.-"Slatki ste zajedno."-rekao je.-"On je jako visok, ti si niska, da imate dijete bili biste još slađi."

Nasmijala sam se zbog same pomisli da imam bebu s Mariom.

"Je li te on tražio da me to pitaš?"-upitala sam, ali nisam se mogla osloboditi razmišljanja o bebi.

"Nije. Rekao je da te voli, ali nije mi spominjao da te pitam nešto. Mene zanima, takav sam, a i kažem ti izgledali biste lijepo."-rekao je te smo oboje otpili vodke.

"Hvala."-prošaptala sam.

U glavi mi se samo vrtjela riječ: beba. Imati bebu s dečkom kojeg jedinog želim i kojeg želim do kraja. Karlo je iskapio vodku i ustao se.

"Moram ići."-prošaptao je.-"Vidimo se, pozdravi mi Maria."-rekao je i izašao.

"Može."-rekla sam i slabašno se osmijehnula.

Ponovno sam počela razmišljati o dijetetu, o malenoj bebi. Oduvijek sam htjela postati mama, i imati svoje dijete. Ali sad sam u vezi s Mariom, želim bebu s njim. U misli su mi dolepršale zamišljene slike, slike Maria i mene kako se šetamo po gradu i u dječjim kolicima vozimo bebu. Pravu, živu, bebu! Našu bebu. Uplašila sam se kad sam odjednom usred tih lijepih tihih misli začula Maria kako me doziva. Ušla sam u njegovu sobu.

"Hej, pozdravio te Karlo, bio je svratio nedavno."-rekla sam i sjela pored njega.

Kimnuo je s odobravanjem.-"Ljubavi, mrzim ovu jebenu bolest. Čim završi..."-nije dovršio nego se nasmijao i povukao me k sebi.-"Zabavit ćemo se ti i ja."-rekao je i nježno me pomazio po obrazu.

"Onda bolje požuri s tim ozdravljenjem, i prestani pušiti dok si bolestan."-rekla sam i poljubila ga u vrat tiho prošaptavši.-"Inače bih ti nakratko možda mogla naći zamjenu."-ponovila sam nježni poljubac.

"Što?!"-upitao je zaprepašteno i zgrabio me za zapešća.

"Zezam te malo. Nikad te ne bih zamjenila."-prošaptala sam, a on je pustio moja zapešća.

"Jedva čekam da ozdravim."-prošaptao je značajno.

"I ja."-rekla sam i prošla svojom rukom kroz njegovu kosu.

"Možda ćeš onda paziti što govoriš."-rekao je sa smješkom i namignuo mi.

"Čisto sumnjam, ali 100% ću biti sretna kao i ti."-rekla sam i poljubila ga u obraz.-"Zašto si me zvao?"-upitala sam.

"Htio sam te vidjeti, ali između ostaloga sam žedan."-rekao je i provukao svoju ruku kroz moju kosu.

"Pa, zašto mi nisi odmah rekao?"-upitala sam i ustala se te otišla u kuhinju.

Uzela sam vodu i odnijela mu ju.

"Izvoli."-prošaptala sam i dodala mu čašu.

"Hvala."-promrmljao je i popio vodu te odložio čašu na noćni ormarić.

"Ljubavi, trebaš li još nešto ili?"-upitala sam mazeći ga po licu.

"Ne treba, pozvat ću te ako mi nešto bude trebalo."-rekao je i nasmijao se.

"Okej, ja onda idem, a ti odmaraj."-rekla sam i poljubila ga u čelo.

Promrmljao je kratko 'aha' te sam izašla iz sobe spustivši se u dnevni boravak. Uzela sam mobitel i pregledavala svoj instagram profil, nije da ima nešto bitno. Cijelo vrijeme sam razmišljala, sviđalo mi se to, pogotovo kad sam zamišljala ovo što zamišljam sada. Bebu! To prekrasno maleno stvorenje! Dijete koje bi imalo izgled Maria i mene. Sranje! Zašto sam uopće počimala razmišljanje o tome? Oduvijek sam htjela dijete, oduvijek sam htjela biti mama. Ali što sam duže s Mariom ta želja postaje veća. On je bio rekao kako on voli djecu, ali da nije imao priliku ostvariti svoju želju. Znači, voli djecu, barem to.  Bilo bi tako lijepo obojima, malo dijete. Maleni dječačić ili malena prekrasna djevojčica. Došlo mi je da odmah počnem smišljati imena, ali naravno da nisam. Bilo bi prečudno, možda bi se Mario čak naljutio. Možda on još uvijek ne bi bebu, možda mu je prerano. A ja već ramišljam o tome, mislim za tri tjedna ću napuniti devetnaest godina. On će u jedanaestom mjesecu napuniti dvadeset sedam. Mislim nismo ni u braku ni ništa, ali svejedno... beba. Od same pomisli na dijete se rastapam, to maleno stvorenje mekane kosice i malenih ručica..

Tko ih ne bi volio?

Osim Karle naravno, vjerojatno si ona i Bruce zato i pašu tako dobro. Jer ni jednom od njih djeca nisu privlačna. Odnosno, lijepo je njima igrati se s nečijim djetetom ili vidjeti nekog s bebom. No niti jedno od njih dvoje ne želi bebu, Karla želi nećaka. Želi ga da ga može učiti glupostima i igrati se s njim, ali i sama mi je osobno priznala da ne želi dijete. Zanima me što bi bilo da se nije sve tako posložilo. Što da je ispalo da Bruce želi dijete, a da ga Karla ne želi? Što bi se onda dogodilo? Bi li se Bruce naljutio ili bi ju prihvatio? Zašto sad uopće razmišljam o tome? Zašto uopće razmišljam o svojoj i Mariovoj bebi?

A/N Vote and coment..