Noćni čuvar

~Groblje~

Zaprepašteno me pogledala.-"Molim?"-napokon je izustila na što sam spustio pogled.-"Zašto mi nisi rekao?"-upitala je.

"Ne volim pričati o tome."-rekao sam na što je nastavila.

"Što se dogodilo?"-upitala me na što sam odagnao suze treptanjem.

"To, je stvarno duga priča."-promrmljao sam.-"Njegovi roditelji, vodili su Karla na košarkašku utakmicu. Išao sam s njima jer mi je bio najbolji prijatelj i htio sam ga podržati. On je imao osam, a ja dvanaest godina. Nas smo dvojica logično sjedili na zadnjim sjedalima, svi smo bili vezani. Dan je bio isti kao ovaj danas, relativno lijep. Njegov tata je vozio, bili smo sami na cesti, a zatim je prema nama cestom krenuo auto. Isprva je vozio pravom stranom no onda je počeo opasno gaziti crtu, Karlov tata mu je svirao pokušavajući mu dati do znanja što radi. No osoba za upravljačem nije bila dovoljno svjesna, vozač je bio mrtav pijan. Brzinom od sigurno devedeset kilometara na sat zabio se u prednji kraj auta, Karlova mama je vrisnula, a onda je sve utihnulo. Promet se zaustavio, Karlo je zaprepašteno zurio ispred sebe. Pri sudaru sam zadobio lom desne ruke i rasiječenu arkadu, a Karlo polomljena dva prsta na lijevoj ruci i nekoliko masnica te porezotina. Sve me boljelo no nas dvojica smo se uspijeli izvući iz auta, Karlo je bio prestravljen. Vrištao je i plakao tresući svoje roditelje za njihove ruke misleći da su u nesvijesti. Bio sam prestravljen, odmah sam pozvao hitnu i policiju, ali bilo je kasno. Poginuli su na mjestu. Bože, Karlo je toliko prestravljeno vrištao, obojica smo plakali, nisam znao što da radim. Nije dao da ga odvedu u bolnicu, ja sam bio previše prestravljen da bih se opirao. Bilo je toliko krvi, Karlo nije dopuštao da ga itko dodiruje, lice mu je bilo bijelo, oči krvave i mokre od suza. Vrištao je i derao se da ga svi ostave na miru. Preklinjao sam ga da se smiri, nije me poslušao, nije mogao. Taj događaj ga je toliko potresao da više nikada nije bio kao prije. Boravili smo u bolnici nekoliko mjeseci, svakog dana bili smo na razgovorima kod psihologa i psihijatra. Karlo bi samo sjedio pred njim i šutio, nikada mu nije odgovarao na pitanja. Tek je tri mjeseca nakon što se to dogodilo on ponovno počeo pričati, do tada nije mogao. Nikada više nismo bili i nećemo biti isti."-rekao sam osjećjajući kako mi suze klize niz lice.-"Vozač koji se zabio u nas je zadobio teže ozlijede pluća i rebara. Prevežen je u bolnicu, ali je ondje umro dvadeset minuta nakon što je dovežen."-rekao sam pokušavajući odagnati suze što mi nije uspijevalo.

Nina mi je sjela u naručje i snažno me zagrlila.

"Žao mi je, jako mi je žao što si sve to morao prolaziti."-rekla je na što sam joj slabašno uzvratio zagrljaj.

Mrzio sam plakati, bilo pred njom, pred nekim drugim ili kad sam sam. No sada nije bilo šanse da zaustavim suze, volio sam te ljude gotovo kao i svoje roditelje.

"Karlo je molio Boga da vozač zbog kojeg su njegovi roditelji poginuli, ostane živ kako bi ga on ubio."-rekao sam pokušavajući obuzdati suze.

Uspio sam se suzdržati od daljnjeg plakanja. Nina me i dalje mazila po kosi što me umirivalo, no onda je prestala na što se u meni javila ljutnja no uspio sam se svladati. Promatrala je moje lice, zatim mi je svojim prstima nježno uklonila suze. Poljubila me u vrat.

"Samo se smiri, bit će u redu."-rekla je i pomazila me po obrazu utješno mi se osmijehnuvši.

Odmahnuo sam glavom, a ona me nježno poljubila. Promatrao sam ju neko vrijeme.

"Ne mogu ih vratiti."-promrmljao sam bolim glasom i spustio pogled.

"Znam da ne možeš, ali sve će biti u redu, nemoj se brinuti, Mario."-rekla je i poljubila me u kut usnice.

"Samo želim spavati."-promrmljao sam na što je uzdahnula ustavši se.

"U redu."-rekla je i izašla iz sobe.

Skinuo sam majicu i obukao samo donji dio pidžame te legao u krevet. Pretpostavljam da je ljuta, ali stvarno mi se ne da sada ju naganjati i razgovarati. Nekoliko minuta poslije je došla u sobu u pidžami i legla na svoju stranu kreveta. Preokrenuo sam očima sklopivši ih.

Nina P.O.V.

Taman što sam zaspala pola sata nakon ulaska u sobu, probudio me Mariov glasan povik koji je nalikovao na 'ne'. Uspravila sam se u krevetu i okrenula prema njemu. Sjedio je na krevetu ubrzano dišući obliven znojem.

"Jesi dobro?"-upitala sam nježno mu dotaknuvši nadlakticu.

"Odjebi."-rekao je i ustao se izašavši iz sobe.

To je bilo poput šamara, suze su mi kapnule niz lice, nisam mogla vjerovati da mi je to rekao. Znam da mu je teško i sve, ali zašto je tako grub prema meni? Samo mu želim pomoći. Nisam više mogla spavati ležala sam plačući u krevetu. Nije se vratio u krevet cijelu noć, vjerojatno će spavati na kauču ili u Dariovoj sobi. Uspijela sam uhvatiti dva sata sna prije nego mi je zazvonio alarm. Ugasila sam ga i počela se pripremati za posao. Nakon što sam se spremila spustila sam se u prizemlje, ležao je na kauču. Bio je budan, nisam ga htjela ni pogledati, on je mene promatrao cijelo vrijeme. Izašla sam van iz kuće i zalupila vratima odlazeći. Još bolje što ga neću vidjeti cijeli dan kad je takav prema meni. Hodala sam stazom niz ulicu prema trgovini i odlučila danas poslije posla otići kod mame i ostati ondje cijeli dan. Mario nek se prvo smiri pa ću razmisliti vraćam li se tako brzo.

Mario P.O.V.

"Hej, hajde, idemo."-promrmljao sam izašavši iz kuće za Karlom te smo mojim autom otišli do groblja.

Izašli smo iz auta i ušli na groblje. Šetali smo do groba koji nam je bio vrlo poznat, onaj koji se nalazio ispod stare lipe. Položili smo cvijeće i pomolili se nakon čega je Karlo sjeo na rub grobnice pored nadgrobne ploče i prstima nježno prešao preko slike svoje mame, a zatim i preko slike oca. Teško je kad izgubiš obitelj koja te voljela.

A/N Vote and coment...