Noćni čuvar

~Razgovor~

Karlo P.O.V.

Sjedili smo u autu ispred kuće njenih roditelja, bilo me strah, to sam joj priznao. Znao sam da to moram napraviti, polako sam otvorio vrata auta i izašao, izašla je za mnom. Polako smo hodali do ulaza u kuću, duboko sam udahnuo.

"Sigurna si da su oboje tu?"-šapnuo sam na što je kimnula.

Pokucao sam nekoliko puta, desetak sekundi nije bilo odgovora i ponadao sam se da ih nema, no onda sam čuo otključavanje vrata. Nervozno sam progutao slinu, vrata su se otvorila i na njima je stajala žena u kasnim tridesetima plavih očiju i smeđe kose, bila je visoka oko 175 centimetara, zbunjeno nas je pogledala.

"Lena, tko ti je prijatelj?"-upitala je stisnuvši usne u ravnu crtu.

"Um... Je li... Je li tata tu?"-čuo sam Lenin tihi šapat sa svoje desne strane.

"Da, je. Uđite."-promrmljala je pomalo namršteno me pogledavši.

Zahvalno sam kimnuo i stupio u kuću za Lenom. Nisam razgledao kuću, ovo nije bila prikladna situacija. Ona je stajala pored mene u dnevnom boravku, njen tata nas je namršteno pogledao s kauča. Jebote, kad se ustao shvatio sam da je dvometraš, visok skoro kao Mario, imao je kratku svijetlu kosu i smeđe oči. Ja sam imao 185 centimetara i ovo je izgledalo suludo.

"Hej, dušo."-sa smješkom je pozdravio Lenu.-"Tko je ovo?"-namršteno me pogledao, osjećao sam se jadno.

Nosio je crnu košulju, imao je bradu staru možda dva dana i tamne hlače. Nervozno sam oblizao usnice, njena mama je stala pored njenog tate i prekrižila ruke na prsima. Pogledao sam Lenu koja me panično pogledala, kako da ovo ublažim dovoljno da me ne ubije? Dok sam panično pokušavao  smisliti nešto, Lena je uskočila umjesto mene.

"Ovo je... moj dečko... Karlo."-nervozno je promrmljala spustivši pogled na pod.

"Dečko?!"-njen tata je prosiktao, i već sad je izgledao ljutito.

"Da, gospodine."-promrmljao sam usudivši se kratko ga pogledati.

"Lena, mislio sam da sam bio jasan u vezi s izlascima i dečkima."-prosiktao je.

Ona je šutjela zureći u pod, već su bijesni, a nismo im još ni rekli najveću vijest.

"Kako se prezivaš, mali?"-začuo sam njenog tatu, pa sam podigao pogled.

"Andrašić."-uzvratio sam.

"Koliko imaš godina?"-upitao je, znao sam da će do ovoga doći, ali proklinjao sam to pitanje.

"Ove godine sam navršio 23, gospodine."-pogledao sam ga u oči, u njemu je divljao bijes, vidjeo sam mu to na licu.

"Ti si svjestan da ona ima samo sedamnaest?! Da je tek treći srednje i da mi nismo odobrili ovu vezu?!"-zarežao je u mom smjeru.

"Jesam."-promrmljao sam.

"Kako si se onda mogao upustiti u nešto s njom?! Ona se mora fokusirati na daljnje učenje kako bi se mogla upisati na policijsku akademiju! Ne treba tebe da joj smetaš! Koju školu si ti uopće završio?!"-zarežao je na što sam se promeškoljio.

"Tehničku školu."-prošaptao sam.

"Znači, pametan si da završiš tehničku školu, ali nisi dovoljno pametan da..."-Lena ga je prekinula:

"Neću ići na policijsku akademiju."-začuo sam Lenin odlučni glas pored sebe.

"Molim?!"-sad je djelovao potpuno iznenađeno, kao i njegova supruga.

"Čuli ste me."-promrmljala je.-"Nikad to nisam ni htjela, ali znam da si ti htjeo muško dijete umjesto mene, pa te nisam htjela razočarati."-prošaptala je naglo utihnuvši.