Noćni čuvar

~Ne vjeruješ mi~

Večer
Ležala je sklupčana pored mene u krevetu dok smo gledali TV. Zapravo, ona je gledala TV, ja sam gledao nju i stvarno sam gorko požalio što joj nisam rekao da Karla i ja samo skupljamo novac. Jer u protivnom, sad nas dvoje sigurno ne bismo gledali TV.

"Zašto me stalno gledaš?"-upitala je okrenuvši glavu prema meni.

"Kako si znala?"-upitao sam namršteno.

"Jer osjetim tvoj pogled na sebi."-prokomentirala je i dalje me gledajući u oči.

Slegnuo sam ramenima.-"Gledam ono što ne mogu imati."-promrmljao sam pritom se posluživši njenim riječima.

Pogledala me s podignutom obrvom i poljubila me u kut usnice, razočarao sam se što nisam to uspio preokrenuti tako da njene usne dotaknu moje.

"Bolje?"-upitala je.

"Bilo bi bolje da mi pustiš da te poljubim, ali i ovo je u redu."-šapnuo sam poljubivši ju u obraz.-"Zasad."

Preokrenula je očima.-"Jednog dana..."-šapnula je namignuvši mi.

"A da mi onda barem kažeš što je u ruksaku? Pa da se ne moram igrati s iskušenjem da ga otvorim?"

"Ruksak je samo test."-priznala je.

"Kakav test?"-upitao sam totalno zbunjen.

"Da vidim vjeruješ li mi. Ako ga otvoriš znači ne vjeruješ mi, ako ga ne otvoriš, znači vjeruješ mi i dobit ćeš nagradu koja je unutra."-šapnula je nasmijavši se.

"Ma daj, sad si samo učinila stvari težima..."

"Sam si tražio tako."-slegnula je ramenima.

"Reci mi bar kakva je nagrada, ili s čim ima veze."-pokušavao sam saznati.

"Neću reći ništa."-promrmljala je.

Vrag mali, zna da sam prokleto radoznao.

"Molim te..."-promrmljao sam.

"Mario, prestani me ispitivati."-preokrenula je očima.

"Dobro."-promrmljao sam namrštivši se.

Poljubila me u obraz i osmijehnula se.

"I? Što ćemo sad?"-upitao sam s podignutom obrvom, slegnula je ramenima.

"Ja idem pod tuš."-odvratila je ustavši se.

"Smijem ti se pridružiti?"-upitao sam s podignutom obrvom.

"Ne izazivaj me."-promrmljala je ušavši u kupaonicu, čuo sam kad je prošaptala da se ponašam kao dijete.

Nasmiješio sam se i ugasio TV, pričekao sam nekoliko minuta i začuo vodu u tušu, uzdahnuo sam izvalivši se preko kreveta. Okrenuo sam glavu lijevo i ugledao njen ruksak, crne boje s različitim prišivcima kao kod izviđača. Okrenuo sam glavu na drugu stranu, ne smijem ga otvoriti, to bi značilo da je ona u pravu. Bože, kao da me zvao da ga otvorim. Sigurno je zato i otišla pod tuš, da vidi hoću li. Iako, ona neće primjetiti ako ga otvorim i samo na sekundu provirim u njega, pa ga vratim natrag. Na nekoliko trenutaka voda se nije čula u tušu i uplašio sam se da će mi propasti prilika, no potom sam opet začuo vodu.

To me ohrabrilo, ali i potaklo, sišao sam s kreveta praćen osjećajem da me ona nadgleda. I dalje sam čuo vodu u tušu, sjeo sam na pod pored ormara i polako i nečujno izvadio njen ruksak iz njega. Sigurno će se naljutiti na mene ako ga otvorim, ali jednostavno moram zaviriti, samo da vidim što je unutra. Vjerojatno uputnica za psihijatra jer stvarno nisam normalan. Uhvatio sam zatvarač i polako ga povlačio, otvorio sam ga djelomično i provirio unutra. Vidio sam nešto tamno, ali nisam pojma imao što gledam, samo da otvorim još malo. Povukao sam zatvarač i otvorio ruksak do pola.