Noćni čuvar

~Pakiranje ekipa!~

3 godine poslije (Nina ima 18)

"Hajde ekipa pakiranje!"-povikala sam i uletjela u sobu spremajući svoju odjeću u putnu torbu.

Toni i Karla su također trčali u svoje sobe, spremila sam svu potrebnu odjeću. A zatim sam počela spremati punjač, novčanik, i sve ostale gluposti. Nakon sat vremana svim smo bili spakirani, Karla je ležala na krevetu u svojoj sobi i očito bila na skypu. Iz njene sobe se čulo samo: 'Yeah, ofcourse ili ponekad I love You'. Nikad nisam mislila da će ona biti toliko sretna s muškom osobom, očito si pašu. Njih dvoje su zajedno već dvije i pol godine, skoro tri. Ja ga još nisam upoznala, s mamom i tatom ne pričam. S mamom nešto malo, s tatom uopće ne pričam i izbjegavam ga po cijele dane. Još uvijek volim i razmišljam o Mariu. Ali.. više nisam toliko depresivna. Pakiramo se jer idemo na more, Toni, Karla i ja. Idemo busem jer ne želim tražiti svog glupog tatu za auto, da samo ogrebem njegovog 'ljepotana'. Nadrapala bih i to gadno. Tako da.. ali ovako ću imati više vremena razmišljati o svemu u mom glupom životu. Gdje je Mario? Punoljetna sam i imam pravo raditi što god hoću, išla sam k njemu kući prvo jutro svojih osamnaest godina. Ali nije ga bilo tamo nije bilo nikoga kuća je bila zaključana, a zastori navučeni na prozore. Moram ga pronaći, volim ga i želim ga vidjeti, zagrliti i ponovno poljubiti baš kao nekad. Iz misli me trgnula Karla.

"Hej, Nina spremna?"-upitala je.

"Da naravno, krećemo za pola sata."-rekla sam odsječeno i spustila putnu torbu pored vrata.

"Što je bilo?"-upita i podigne pogled na moje oči.

"Ništa, samo malo razmišljam o prošlosti i Mariu i.."-rekla sam, a ona je uzdahnula.

"Moraš se sabrati."-rekla je i otišla u svoju sobu.

Da, lako je njoj ona je u sretnoj vezi a ja ne znam ni gdje je moj preslatki Štrlek. Suze su mi same potekle na spomen njegovog imena i sjećanja na njega i njegove predivne oči.

"Ljubavi nedostaješ mi."-rekla sam i pogladila palcem njegovo lice na fotografiji.

Spremila sam fotografiju u poseban pretinac moje putne torbe. Barem sam završila školu, i to nedavno prije možda tjedan dana. A gdje je moj Štrlek da mi čestita, zagrli me i utješi nakon ovog sranja od života. Želim ga u svom životu, hoću ga natrag, kako smo uopće mogli dopustiti mom tati da nas razdvoji. Moj tata je gad koji me samo želi čuvati od svega i nikad ne pustiti u pravi život. Sjela sam za računalo i otišla na instagram, Mariov profil, jedna nova objava:

To je bilo to kap koja je prelila čašu, rasplakala sam se kao kišna godina. Nitko nije ulazio u sobu jasno sam dala do znanja svima da me ostave dok plačem. Znali su zašto plačem i nisu me htjeli uznemiravati, jer sam zadnji puta umalo bacila lampu kroz prozor. Tako da se više nitko ni ne usudi ući.

Mario P.O.V.

Već su prošle tri godine otkad sam izgubio svaki smisao za ovaj jebeni život. Nina mi je prokleto potrebna, nisam uopće više u Slavonskom Brodu otišao sam na more. Nisam mogao podnijeti da sam joj toliko prokleto blizu, a ne mogu k njoj. Tako blizu, a tako daleko. Grey i Alfa su ostali s njom, i bilo mi je iznimno drago, ona ima uspomenu na mene. Doduše i ja imam uspomenu na nju, našu sliku. Došlo mi je da zaplačem kad sam ugledao njeno nasmijano lice dok je sjedila u mom naručju s rukama oko mog vrata. Ta slika je trenutno nešto najvrjednije što posjedujem. Nina je sada punoljetna, ali nemam pojma gdje je, ja ne znam ništa više. Život mi svakim danom sve više gubi smisao otkad nje nema tu da me zagrli i poljubio kao prije proklete tri godine. Kako da ju nakon ovih svih godina pogledam u oči. Dopustio sam njenom tati da nas razdvoji, a nisam to smio. Ona pati, patim i ja ali neću si nikada oprostiti što sam dopustio da nas razdvoji čovjek koji očito ne želi da mu kćer bude sretna. Kako sam mogao dopustiti da ostanem bez nje. Neka sam proklet ako ju ne dobijem natrag.

Nina P.O.V.

Stojimo na kolodvoru Karla, Toni i ja. Oni se pozdravljaju s mamom i tatom. Ja stojim po strani i ne obazirem se ponašam se kao da ih ne poznam. Čula sam kad je tata rekao Karli da pazi što radim; bijesno sam se okrenula i pogledala ga pogledom s toliko mržnje i otrova da sam mislila da ću ga otrovati pogledom. On je vrag koji je uništio sve za čim sam željela živjeti. Ljubav mog života sada pitaj dragog Boga gdje je, zato jer je moj tata glupan. Da nije sad bih čekala bus s Mariovim rukama oko struka. Iz misli me trgnula mama koja me trgnula za ruku i okrenula k sebi.

"Molim te nemoj raditi gluposti, i još mi jednom oprosti za sve."-rekla je i pogledala me u oči.

U očima joj se vidjelo iskreno žaljenje. Dok je u očima mog tate bila samo hladnoća i odlučnost.

"Tebi sam još davno oprostila, ali tati neću nikad."-rekla sam, lna se tužno osmijehnula i otišla natrag tati.

Pozvala sam Tonija i Karlu kad je autobus stigao. Oni su ušli u autobus, ja sam se još jednom kratko osvrnula preko ramena i ušla za njima. Nagovorila sam Karlu da ona sjedne s Tonijem, a da ja sjednem sama. Nisam htjela sjediti pored nikog jer znam da ne bih mogla podnijeti nečiji razgovor s osobom koju voli. Previše me podsjeća na Maria i mene. Tako ga prokleto želim opet u svom životu, da je to nešto što se jednostavno ne može opisati. Stalno se pitam što sam ja toliko skrivila da me zadesila ovakva sudbina. Moj tata koji me oduvijek volio, podržavao i branio; sad je čovjek koji mi uništava život. Sve u mom životu se postepeno raspada od kada sam izgubila Maria. Više me nije briga za ništa, već smo mogli biti zajedno, ali prvo jutro mojih 18 godina je već bilo prekasno. Nazvala bih ga, ali izgleda da je kupio novi mobitel, ja nemam njegov novi broj tako da ga ne mogu nazvati. Svakog dana moj živog pomalo sve više gubi smisao. Stavila sam slušalice u uši pustila pjesmu attention i naslonila se na prozor razmišljajući o svemu što me još čeka u životu.

A/N Vote and coment!!