Nakon što je Solaria ušla, Nebojša je zatvorio vrata iza sebe. Zagrlili su se i poljubili ali se u poljupcima osećala izvesna rezervisanost. Ona je pokazala na krevet pa su tamo i seli.
-Šta je ljubavi, šta se desilo? - on ju je počeo povlačiti prema sebi da bi u krevet legli. Ona se tome neko vreme bez reči opirala, ali je napokon popustila, jednom nogom je skidala cipelu sa druge , pa legla pored u njegov pripremljeni zagrljaj. Bili su okrenuti licem jedno prema drugom. On ju je mirno držao u naručju bez da išta pokušava i čekao da ona prva progovori.
-Voliš li ti mene? - upitala je.
-Držim te u krevetu u zagrljaju i ne pokušavam da te svlačim, šta bi to moglo drugo da znači nego - da, volim te. Zašto ti treba moj odgovor kad sam siguran da ga i više nego dobro znaš. Takođe ja znam i tvoj odgovor i uopšte mi ga ne moraš reći. Jer ako bi ga rekla, posumnjao bih da nešto nije u redu. Dakle, ljubavi, kaži mi šta nije u redu?
-Muče me neke dileme. S jedne strane to je moje putovanje. Moje dugo, čak predugo odsustvovanje od tebe koje će uslediti. Biću bez tebe, biću bez roditelja. Biću u nepoznatom svetu. Život će mi se potpuno promeniti. Novi ljudi, novi problemi, nove situacije, gde sam ja u svemu tome? Koliko bi to trebalo biti meni važno? Šta ja tamo treba da dajem, a šta ću za uzvrat dobijati.
Imam osećaj, i to već dugo, ne samo da se sa mnom planiralo, što i ne bi bio neki problem, jer toga uvek ima, u ovom slučaju imam osećaj da nije reč o samom planiranju već da sam ja sam plan i rešenje tog plana. Kažu mi da sam tamo potrebna, da bih posle toga bila potrebna i ovde. Kažu da u svetu ne postoji vreme za luksuz, da je uvek u pitanju trka s vremenom i ako dozvolimo da nas pregazi onda je s nama završeno.
Mislim da je to preveliki teret za mene. Priznajem da sam se uvek pravila važna, uvek htela više i bolje što se tiče znanja, sposobnosti i razumevanja. Sada kad mi se takva mogućnost pruža da iskažem sebe u svom punom obimu, najradije bih se sakrila u neku mišju rupu da me niko ne nađe.
Zbog čega nisam bila normalna devojka kao i sve ostale, pa da mi glavni problem u životu bude samo da li sam dobro našminkana, šta mi je trebalo da razmišljam o milion različitih stvari? I znaš li šta nosim sa sobom? U smislu neke drage stvari, recimo medu s kojim sam nekada spavala, ili možda neke knjige, slike, mobilni ili neki drugi uređaj. Ne nosim apsolutno ništa. Kažu da mi nije potrebno. Kako mi nije potrebno, kad jeste?
A onda si mi se ti desio. Nešto ne verujem previše u koincidenciju. Zašto baš sada? Kao da se neko odozgo zezao pa malo promašio u tajmingu. Kao kod Romea i Julije. Dobro, ne dođe mi baš da se ubijem, ali mi je sličan osećaj. Tek smo počeli da se upoznajemo onako kako treba, tek smo počeli da se ljubimo. Kad vratim misli unazad, kao da sam oduvek htela da me imaš ili da ti se dam. Zato nisam imala potrebe da se pred tobom stidim. Kad se uz tebe privijem i slušam kako ti kuca srce, šta me briga da li sam gola ili obučena. Za mene je tvoj zagrljaj bilo gde da me diraš.
Zbog čega da te se stidim kad si mi bio potreban da me držiš i da me ljubiš, ili bar u zagrljaju držiš, jer sam tada prepoznavala sebe i videla svoj smisao, ili ako više voliš, naš smisao. Sećaš li se na plaži, gde si me sve dirao, a nisi me još bio ni poljubio. Za mene je svaki tvoj dodir bio poljubac, bez obzira gde me diraš. I kad smo spavali u ovom krevetu, imala sam osećaj da mi ljubiš celo telo i najmanji detalj. Ti si rekao da sam ti se zalepila kao flaster. A kako bih drugačije mogla? Zbog čega da se ustručavam kad sam te oduvek želela. Možda to nisam, prvenstveno sebi, znala da formulišem, ali nema sumnje da sam to osećala. Možda je tebi smešno kad se spomene drugarstvo, ali mi se sad čini da je ono imalo svoju ulogu. Da nije bilo njega u mojoj glavi bi nastao potpuni haos.
