Tvoja ljubav je gorka (Završena)

36. dio

Izgubivši i posljednji atom snage, a ne došavši kući. Odlučila sam stati par trenutaka te se nastaviti kretati. Ja to mogu. Sama sam sebe ohrabrivala dok je mrak prekrivao grad. Ništa se nije vidjelo sem gdje rasvijeta ima, ali u ovom dijelu grada je slabija. Vidjela sam svijetla od auta i ubrzanim koracima krenula svojim putem. Idalje sam se jedva kretala, ali morala sam. Ko zna tko sve može naići? Ova ulica je i prepoznatljiva po tome. Nisam mogla ići brže osim da potrčim, ali nisam imala snage za to, auto je sve više bio bliži meni. Kroz glavu mi je samo prošla misao da sam bespomoćna šta god da uradim jer ne mogu pobijeći sve i da trčim. Dešava se ono čega sam se najviše bojala. Zaustavlja se. Automobil se zaustavlja pored mene dok moje srce kuca ubrzano, a disanje je otežano. Strah. Šta mi se još treba desiti večeras?
M: Ne boj se, ja sam. Matija.
Kada sam čula dobro poznat glas. Duša mi je bila olakšana kao nikada u životu. Okrenula sam se prema njemu, koji je sjedio za autom s nasmijanim licem.
M: Zašto si sama ovako kasno?
D: Ti nisi normalan. Znaš li koliko sam se prepala? Mogla sam umrijeti od straha!
Rekla sam nakon što sam se uvijerila da je on. Nakon što sam pogledala njegove oči koje su davale poseban sjaj ovoj noći.
M: Ajde sjedaj, ne plaši se, neću finim djevojčicama ništa.
Osijetila se doza sarkazma u njegovom glasu. Nisam sklanjala pogled sa njega.
D: Ne želim. Hvala.
M: Može svašta da ti se desi ako ne uđeš.
D: A ako uđem?
M: Tada ti se može desiti samo ono što želiš.
Rekao je sarkastično i tek tada sam shvatila da je na pogrešan način protumačio moju rečenicu.
M: Bolje ti je da sjedneš jer znaš da ću te ubaciti ako se budeš protivila.
Osmijehnula sam se. Ne znam zašto, ali nekontrolisani osmijeh se pojavio na licu.
M: Ja sam ozbiljan. Ajde, ulazi. Hladi mi se auto.
Okrenula sam se i krenula koračati, ne obazirući se više na njegove riječi.