Tvoja ljubav je gorka (Završena)

100. dio

● DOROTEA POV ●
Gledam njegove oči koje mi šalju poseban sjaj. Sjaj koji označava da je sretan i zadovoljan što i kod mene odmah stvori osmijeh na licu, što zbog njega, a i što sam sretna napokon no jedan mali dio mene mi upućuje na to da će se desiti nešto loše kada moji saznaju za trenutnu situaciju, sa mnom i s bebom koju ću donijeti na svijet za devet mjeseci, a kako će prihvatiti Matiju i činjenicu da ću se udati za njega, pitanje je. U razmišljanju me prekida Matijina ruka na obrazu te njegov glas.
M: Zašto si zamišljena, malena?
Suočim pogled s njegovim te mu uputim blagi osmijeh kako bih izgledala sigurnije potom odmahnem glavom.
M: Idemo li tvojima reći sretnu vijest?
Jaka, oštra bol me presiječe u donjem dijelu stomaka te ga uhvatim za ruku.
D: Mislim da nije još vrijeme da im kažemo.
M: Čekamo bebu Dorotea, podrazumijeva se da želim biti s tobom svaki dan.
D: Sada nije pravi trenutak da im kažem.
Uzeo me ja za obraze te nam spojio poglede nakon čega mi se počeo samouvijereno obraćati.
M: Nemamo šta čekati, ljubavi. Reći ću im ja i sve će biti bolje nego što očekuješ.
Pomislila bih da će tako zaista i biti da ne poznajem svoje roditelje pogotovo tatu koji se pokušava promijeniti i dobro mu ide no svakako se bojim da će agresivno reagovati.
M: Samo mi vjeruj.
Prislonio je usne na moje čelo od čega su me prošli ugodni trnci te sam se blago osmijehnula i klimnula glavom znajući da moram pristati jer on neće odustati od svoje namijere da im kaže.
M: Ne brini se, okej?
Klimnula sam glavom u potvrdnom smislu šaljući mu pozitivan odgovor.
M: Moraš da znaš kako više nisi sama.
Odmah nakon te rečenice sam pomislila na bebu koja se nalazi u mom trbuhu te spustila ruku na njega, osmjehujući se veselo.
M: Sada nas je troje i jači smo nego ikada.
D: Hvala ti što si uz mene, uz nas.
M: Moje mjesto je pored vas, ljubavi. Zbog toga mi se ne zahvaljuj.
Ponovo njegove usne na mom čelu, a zatim naši isprepleteni prsti i koračanje prema stanu. Sa svakim korakom bliže sam osjećala sve više neprijatniji osjećaj, mojim tijelom se prožimao strah koji se na trenutke smanji zbog njegove blizine. Pri samom pogledu na zgradu, srce je brže zakucalo, a disanje se nije uspijevalo smiriti.
D: Ja se bojim.
Pogledala sam u njega koji je već gledao u mene i tada mi se osmijehnuo pokušavajući me oraspoložiti no nije uspio jer nas je samo jedno kucanje na vrata dijelilo od mojih roditelja.
M: Ne može se ništa loše desiti, ljubavi. Ako bi se naljutili, proći će ih ipak su roditelji i ne mogu dugo izdržati da budu ljuti na svoje dijete.
Doza sigurnosti me je obasula nakon što mi je rekao posljednju rečenicu za koju sam se nadala da je tačna. Nije oklijevao već je samo pritisnuo bijelo zvono koje se nalazilo pored vrata.  Pokušavala sam da se smirim dok nam nisu otvorili, a kada sam ugledala tatu na vratima, svi pokušaji su propali kao da ih nije ni bilo.
M: Zdravo! Možemo ući?
Tata je veselo klimnuo glavom nakon čega se sklonio da možemo ući. Izuli smo se te zakoračili u dnevnu gdje nas je nasmijana mama sa Anđelom u naručju dočekala. Sjeli smo pored njih pa je Matija uzeo Anđelu koja mu je radosno pružala svoje rukice.
M: Trebamo Vam nešto reći.
Tata je već gledao u njega, ali nakon njegove rečenice ga je i mama pogledala zbog čega mi se disanje usporilo, a srce htjelo da iskoči iz grudnog koša. Matijina ruka se našla na mojoj, a nakon pogleda prema meni, usmijerio ga je na roditelje i znala sam da će sljedećom rečenicom izgovoriti ono čega se najviše bojim.