Tvoja ljubav je gorka (Završena)

32. dio

Nisam mogla kontrolisati suze koje su sve više kvasile hladne obraze. Odjednom. Sijetila sam se. Naglo sam se ustala iz maminog krila. Obrisala suze dok me je gledala blijedo jer nije mogla ništa naslutiti, pretpostavljam.
D: Mama, idem. Doći ću brzo. Ne brini se, okej? Samo mi čuvaj Anđelu i sebe. Riješiti ću ovaj problem.
M: Ali gdje..
Ustala sam sa kreveta, poljubila ju u obraz, a zatim i Anđelu koja je već bila u dubokim snovima. Promeškoljila se kada sam ju poljubila, okrenula se na drugu stranu i nastavila spavati. Uzela sam jaknu koja je bila na stolici, mahnula mami i na prstima izašla iz stana jer je otac spavao kao de nema nijedan problem u životu. Hladan zrak koji me je dočekao izašivši iz zgrade me je rasanio. Uzela sam telefon i otipkala broj. Nije se javljao. Možda spava? Možda je s nekom vani? Sve je pod znakom upitnika dok me strah hvata jer prolazi vrijeme. Odlučila sam krenuti pješke, nije me bilo briga što je mrak i što se ništa ne vidi. Koračala sam, sitnim, ali brzim koracima sve dok me iz misli nije trgnula vibracija na telefonu. Izvadila sam ga iz džepa i pritisnula slušalicu.
D: Čekam te na mjestu gdje se uvijek nalazimo.
Nisam imala snage ništa više da kažem niti da čujem odgovor već sam se samo okrenula nakon što sam ostavila telefon u džep i krenula prema mijestu na koje sam rekla da dođe. Sada su mi se koraci činili jako kratkima iako sam koračala istom brzinom valjda je to tako kada ti se žuri. Mnoga pitanja sam postavljala sama sebi, ali ni na jedno nisam imala jasan odgovor. Sve što se dešava u zadnje vrijeme mi mnogo teško pada, ali nadam se da sam učinila pravu stvar nakon ovog pokušaja. Nadam se da ću riješiti mnogo stvari večeras, a sutra.. ne mogu ni da mislim o tome. Razmišljajući sam i stigla na destinaciju, ali tamo nije bilo nikoga. Stala sam par minuta s nadom da ću dočekati, ali uzalud. Kada sam odlučila da krenem ka zgradi, vidjela sam personu kako se kreće ka meni.